Postanak 8

1 A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovèegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.

Recordatus autem Deus Noë, cunctorumque animantium, et omnium jumentorum, quæ erant cum eo in arca, adduxit spiritum super terram, et imminutæ sunt aquæ.

2 I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

Et clausi sunt fontes abyssi, et cataractæ cæli: et prohibitæ sunt pluviæ de cælo.

3 I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;

Reversæque sunt aquæ de terra euntes et redeuntes: et cœperunt minui post centum quinquaginta dies.

4 Te se ustavi kovèeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.

Requievitque arca mense septimo, vigesimo septimo die mensis, super montes Armeniæ.

5 I voda opadaše sve veæma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.

At vero aquæ ibant et decrescebant usque ad decimum mensem: decimo enim mense, primo die mensis, apparuerunt cacumina montium.

6 A poslije èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji bješe naèinio;

Cumque transissent quadraginta dies, aperiens Noë fenestram arcæ, quam fecerat, dimisit corvum,

7 I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.

qui egrediebatur, et non revertebatur, donec siccarentur aquæ super terram.

8 Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje.

Emisit quoque columbam post eum, ut videret si jam cessassent aquæ super faciem terræ.

9 A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg.

Quæ cum non invenisset ubi requiesceret pes ejus, reversa est ad eum in arcam: aquæ enim erant super universam terram: extenditque manum, et apprehensam intulit in arcam.

10 I poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovèega.

Expectatis autem ultra septem diebus aliis, rursum dimisit columbam ex arca.

11 I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.

At illa venit ad eum ad vesperam, portans ramum olivæ virentibus foliis in ore suo: intellexit ergo Noë quod cessassent aquæ super terram.

12 Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.

Expectavitque nihilominus septem alios dies: et emisit columbam, quæ non est reversa ultra ad eum.

13 Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suhu.

Igitur sexcentesimo primo anno, primo mense, prima die mensis, imminutæ sunt aquæ super terram: et aperiens Noë tectum arcæ, aspexit, viditque quod exsiccata esset superficies terræ.

14 A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.

Mense secundo, septimo et vigesimo die mensis arefacta est terra.

15 Tada reèe Bog Noju govoreæi:

Locutus est autem Deus ad Noë, dicens:

16 Izidi iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;

Egredere de arca, tu et uxor tua, filii tui et uxores filiorum tuorum tecum.

17 Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziðu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.

Cuncta animantia, quæ sunt apud te, ex omni carne, tam in volatilibus quam in bestiis et universis reptilibus, quæ reptant super terram, educ tecum, et ingredimini super terram: crescite et multiplicamini super eam.

18 I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim.

Egressus est ergo Noë, et filii ejus: uxor illius, et uxores filiorum ejus cum eo.

19 Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovèega.

Sed et omnia animantia, jumenta, et reptilia quæ reptant super terram, secundum genus suum, egressa sunt de arca.

20 I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svijeh ptica èistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

Ædificavit autem Noë altare Domino: et tollens de cunctis pecoribus et volucribus mundis, obtulit holocausta super altare.

21 I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.

Odoratusque est Dominus odorem suavitatis, et ait: Nequaquam ultra maledicam terræ propter homines: sensus enim et cogitatio humani cordis in malum prona sunt ab adolescentia sua: non igitur ultra percutiam omnem animam viventem sicut feci.

22 Otsele dokle bude zemlje, neæe nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vruæine, ljeta ni zime, dana ni noæi.

Cunctis diebus terræ, sementis et messis, frigus et æstus, æstas et hiems, nox et dies non requiescent.

A Dove is Sent Forth from the Ark