Postanak 8
1 A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovèegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.
Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.
2 I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
3 I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;
Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale,
4 Te se ustavi kovèeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.
a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata.
5 I voda opadaše sve veæma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.
Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.
6 A poslije èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji bješe naèinio;
Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji;
7 I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.
ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile.
8 Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje.
Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.
9 A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg.
Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.
10 I poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovèega.
Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.
11 I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.
Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.
12 Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.
13 Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suhu.
Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.
14 A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.
A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.
15 Tada reèe Bog Noju govoreæi:
Tada Bog reče Noi:
16 Izidi iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;
“Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom.
17 Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziðu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.
Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!”
18 I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim.
I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih.
19 Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovèega.
Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
20 I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svijeh ptica èistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
21 I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.
Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: “Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tÓa čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
22 Otsele dokle bude zemlje, neæe nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vruæine, ljeta ni zime, dana ni noæi.
Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.”
A Dove is Sent Forth from the Ark
