Luka 9
1 Isusu akimat la jel p duavăsprjače apostolurj š lja dat săla š autoritet s putirjaskă p sufljeti alji rovj š s puată s likujaskă p bulnavi.
Convocatis autem duodecim Apostolis, dedit illis virtutem, et potestatem super omnia dæmonia, et ut languores curarent.
2 Lja trimjes s rubjaskă Bună vorbă d cara alu Dimizov š s likujaskă p bulnavi.
Et misit illos prædicare regnum Dei, et sanare infirmos.
3 Isusu lja zăs: “Nimika nu lăc ku voj p drum: nič băcu, nič tašna, nič mălaju, nič banji, nič altje kămăšj!
Et ait ad illos: Nihil tuleritis in via, neque virgam, neque peram, neque panem, neque pecuniam, neque duas tunicas habeatis.
4 Ăn tuată kasa ăn karje untrăc s prenočic ănklo, răminjec ăn ja pănd god nu pljikăc ăn altu trg.
Et in quamcumque domum intraveritis, ibi manete, et inde ne exeatis.
5 Undje p voj nu vu primjaštje, pănd išăc d trgula istrisăc prašăna dăpă pičuarje s lji upozoric p kazna alu Dimizov.”
Et quicumque non receperint vos: exeuntes de civitate illa, etiam pulverem pedum vestrorum excutite in testimonium supra illos.
6 Učenikurlje apljikat š umbla p saturj. Rubja Bună vorbă d Dimizov š likuja p lumja pistot.
Egressi autem circuibant per castella evangelizantes, et curantes ubique.
7 Herod, karje irja vladaru d regija Galileja, auzăt tot če sa dogodit š afost zbunjen daja če njeka lumje rubja: “Isusu je Ivan karje bătjază. Sa skulat dăla morc.”
Audivit autem Herodes tetrarcha omnia, quæ fiebant ab eo, et hæsitabat eo quod diceretur
8 Altu rubja: “Isusu je Ilija karje trjebje s vije.” Aldă trje azăs: “Isusu je unu d prorokurj karje majdată atrijit. Sa tors dăla morc.”
a quibusdam: Quia Ioannes surrexit a mortuis: a quibusdam vero: Quia Elias apparuit: ab aliis autem: Quia propheta unus de antiquis surrexit.
9 A Herod azăs: “Jo amzăs s taje kapu alu Ivan karje bătjază š nu puatje s fije k jel je mort. Činje atunča omusta d karje atăta aud?” Aša akătat prilikă s vjadă p Isusu.
Et ait Herodes: Ioannem ego decollavit: Quis est autem iste, de quo ego talia audio? Et quærebat videre eum.
10 Kănd apostoli sa tors ăndrăt undje irja Isusu, jej arubit aluj tot ča fukut. Atunča Isusu lja dus ku jel š apljikat s fije săngur upruapje d trg karje sa kimat Betsaida.
Et reversi Apostoli, narraverunt illi quæcumque fecerunt: et assumptis illis secessit seorsum in locum desertum, qui est Bethsaidæ.
11 Mulc lumje asaznajit aja š apljikat dăpă Isusu. Isusu lja primit š rubja Bună vorbă d cara alu Dimizov š likuja p toc karje trjebje s likujaskă.
Quod cum cognovissent turbæ, secutæ sunt illum: et excepit eos, et loquebatur illis de regno Dei, et eos, qui cura indigebant, sanabat.
12 Pănd akăzut nuaptja, avinjit duavăsprjače apostolurj la Isusu š ja zăs: “Las p lumja s pljače p saturj š p okolică s găsaskă mănkarje š undje s s kulčje daja če ištjem aiča undje nuje nimika.”
Dies autem cœperat declinare. Et accedentes duodecim dixerunt illi: Dimitte turbas, ut euntes in castella, villasque quæ circa sunt, divertant, et inveniant escas: quia hic in loco deserto sumus.
13 A Isusu zăče: “Voj lji nahranic.” A jej zăče: “Avjem samo činč mălajur š doj pještj. Dali s pljikăm š s kumprăm mănkarje d tot narodu?”
Ait autem ad illos: Vos date illis manducare. At illi dixerunt: Non sunt nobis plus quam quinque panes, et duo pisces: nisi forte nos eamus, et emamus in omnem hanc turbam escas.
14 A lja fost njeđe činč mij d vujniči. Isusu p aja azăs alu učenikurj aluj: “Zăčec alu lumjej s šagă ăn grupje njeđe činzăč.”
Erant autem fere viri quinque millia. Ait autem ad discipulos suos: Facite illos discumbere per convivia quinquagenos.
15 Š učenikurlje afukut aša š lumja ašăžut.
Et ita fecerunt. Et discumbere fecerunt omnes.
16 Isusu alat činč mălajurj š doj pještj, sa ujtat ăn čerj, š azahvaljit alu Dimizov d mănkarje š arupt mălaju š adat mălaju š pjaštje la učenikurj s podiljaskă alu lumjej.
Acceptis autem quinque panibus, et duobus piscibus, respexit in cælum: et benedixit illis, et fregit, et distribuit discipulis suis, ut ponerent ante turbas.
17 Toc avut s mălănče kăt god aputut. Š još duavăsprjače d korpje sa nakupit d ostatkurj d mălaj š d pještj.
Et manducaverunt omnes, et saturati sunt. Et sublatum est quod superfuit illis, fragmentorum cophini duodecim.
18 Maj ănklo, Isusu apljikat dăpartje dăla lumje s s ruađje š učenikurlje aluj apljikat ku jel. Kănd Isusu aprestanit s s ruađje lja tribat: “Če rubjaštje lumja činje sănt jo?”
Et factum est cum solus esset orans, erant cum illo et discipuli: et interrogavit illos, dicens: Quem me dicunt esse turbæ?
19 Jej aodgovorit: “Mulc inš zăče k ješt Ivan karje bătjază, alcă zăče k ješt Ilija, š alcă njeki zăče jar k ješt unu d prorokurj karje majdată atrijit š sa tors dăla morc.”
At illi responderunt, et dixerunt: Ioannem Baptistam, alii autem Eliam, alii vero quia unus Propheta de prioribus surrexit.
20 A atunča Isusu azăs alu učenikurlje aluj: “A voj, če zăčec činje sănt jo?” Petar zăče: “Tu ješt Kristu, spasitelju karje Dimizov atrimjes!”
Dixit autem illis: Vos autem quem me esse dicitis? Respondens Simon Petrus dixit: Christum Dei.
21 A Isusu lja zapovjedit s nu zăkă alu nimilja.
At ille increpans illos, præcepit ne cui dicerent hoc,
22 Azăs: “Jo, Bijatu alu Omuluj, mora mult s patjesk. Vođilje alu židovilor, glavni popurlje, š učitelji d zakonu alu Mojsije mora s m odbacaskă. Mora s m umuară š aldă trje zălje jo mora s fiuv adrikat dăla morc.”
dicens: Quia oportet Filium hominis multa pati, et reprobari a senioribus, et principibus sacerdotum, et scribis, et occidi, et tertia die resurgere.
23 Atunča Isusu azăs alu lumjej: “Akă njeko vrja s fije učeniku alu mjov mora s s odriknjaskă săngur d jel, š tuată zuva s ja kruča aluj š s sljedjaskă p minje.
Dicebat autem ad omnes: Si quis vult post me venire, abneget semetipsum, et tollat crucem suam quotidie, et sequatur me.
24 K činje god vrja životu aluj s spasaskă, osă l pjargă; a činje god izgubjaštje životu aluj d minje, osă l spasaskă.
Qui enim voluerit animam suam salvam facere, perdet illam: nam qui perdiderit animam suam propter me, salvam faciet illam.
25 Če koristjaštje alu omuluj akă dobidjaštje tot pămăntu, ali pjardje săngur p jel?
Quid enim proficit homo, si lucretur universum mundum, se autem ipsum perdat, et detrimentum sui faciat?
26 Činje god arje rušunje d minje š d vorbilje alji mjalje, jo, Bijatu alu Omuluj, isto aša š d jel osă am rušunje kănd jo vinja ku slava amja š ku slava alu Tatimjov š ku slava alu anđelilor alu svănt.
Nam qui me erubuerit, et meos sermones: hunc Filius hominis erubescet cum venerit in maiestate sua, et Patris, et sanctorum Angelorum.
27 Punjec urjajke k istina je: njeki dăla voj karje aiča stăc nusă muară pănd nu vjadje cara alu Dimizov.”
Dico autem vobis vere: sunt aliqui hic stantes, qui non gustabunt mortem donec videant regnum Dei.
28 Otprilike opt zălje dăpă aja če lja zăs aja, adus Isusu ku jel p Petar, p Ivan š p Jakov š apljikat p djal s s ruađje.
Factum est autem post hæc verba fere dies octo, et assumpsit Petrum, et Iacobum, et Ioannem, et ascendit in montem ut oraret.
29 Š pănd Isusu s ruga, lica aluj sa promjenit, a cualjilje ja sjajit čisto albă.
Et facta est, dum oraret, species vultus eius altera: et vestitus eius albus et refulgens.
30 Dăturdată, doj omurj sa pojavit š arubit ku Isusu. Ălja afost Mojsije š proroku Ilija.
Et ecce duo viri loquebantur cum illo. Erant autem Moyses, et Elias, visi in maiestate:
31 Sa pojavit ăn marje sjaj š arubit ku Isusu d išjala aluj d pămăntusta, karje Isusu uskoro osă fakă ăn Jeruzalem s ispunjaskă voja alu Dimizov.
et dicebant excessum eius, quem completurus erat in Ierusalem.
32 Pănd Isusu s ruga, Petar š jej karje afost ku jel lja pukat somnu. Kănd sa skulat, avizut marje lumină karje vinje dăla Isusu š doj omurj karje astat pănglă jel.
Petrus vero, et qui cum illo erant, gravati erant somno. Et evigilantes viderunt maiestatem eius, et duos viros, qui stabant cum illo.
33 Pănd Mojsije š Ilija sa sprimit s pljače dăla Isusu, Petar azăs alu Isusuluj, ali nič jel na štijut če rubjaštje: “Gospodarulje, binje je če ištjem aiča ku voj. Fičem trje kolibje: una cije, una alu Mojsije, š una alu Ilije.”
Et factum est cum discederent ab illo, ait Petrus ad Iesum: Præceptor, bonum est nos hic esse: et faciamus tria tabernacula, unum Tibi, et unum Moysi, et unum Eliæ: nesciens quid diceret.
34 Pănd Petar aja arubit, sa pojavit oblaku, lja prekrijit š alor irja frikă.
Hæc autem illo loquente, facta est nubes, et obumbravit eos: et timuerunt, intrantibus illis in nubem.
35 Dimizov lja rubit dăn oblak: “Ăsta je Bijatu alu mjov karje jo lam kuljes s fije caru! P jel skultac!”
Et vox facta est de nube, dicens: Hic est Filius meus dilectus, ipsum audite.
36 Š kănd jej auzăt glasu, avizut samo p Isusu. Jej atikut ăn zuviljalja š alu nimilja na rubit d aja če jej avizut.
Et dum fieret vox, inventus est Iesus solus. Et ipsi tacuerunt, et nemini dixerunt in illis diebus quidquam ex his, quæ viderant.
37 Kănd alta zuvă sa dat ăn zos dăpă djal, multje lumje karje irja ačija avinjit la Isusu.
Factum est autem in sequenti die, descendentibus illis de monte, occurrit illis turba multa.
38 Dăturdată, njeki om ăntră multje lumje astrigat š sa rugat mult d jel: “Učiteljulje, ujtitje la bijatu alu mjov, k jel je jedini kupil alu mjov.
Et ecce vir de turba exclamavit, dicens: Magister, obsecro te, respice in filium meum quia unicus est mihi:
39 Jakă, sufljet alu rov mult vorj l pukă š dăturdată jel ănčapje s căpje. La runkă ăn grčurj š ji pljika pjena p gură. Š nu l lasă pănă god skroz nu l iscrpijaštje.
et ecce spiritus apprehendit eum, et subito clamat, et elidit, et dissipat eum cum spuma, et vix discedit dilanians eum:
40 Ma rugat d učenikurlje alji tjalje s l putirjaskă, ali na putut.”
et rogavi discipulos tuos ut eiicerent illum, et non potuerunt.
41 Atunča Isusu azăs: “Lumjo karje trijic ăn vrijamjasta, voj nu kridjec š ištjec strikac! Jo amfost ku voj atăta d mult š jar nu kridjec. M trjeb kăt mora s trpjesk p voj? Duj aiča p bijatu alu tov!”
Respondens autem Iesus, dixit: O generatio infidelis, et perversa, usquequo ero apud vos, et patiar vos? Adduc huc filium tuum.
42 Š pănd bijatu avinjit la Isusu, sufljetu alu rov la duburăt š jel ančiput s s grčaskă. A Isusu alu sufljetuluj alu rov azapovjedit s jašă š alikujit p bijatu š la dat la tatusov.
Et cum accederet, elisit illum dæmonium, et dissipavit.
43 Toc karje irja ačija sa mirat d moć alu Dimizov. Pănd toc sa mirat la asta š la tot če Isusu fače, jel azăs alu učenikurlje aluj:
Et increpavit Iesus spiritum immundum, et sanavit puerum, et reddidit illum patri eius.
44 “Punjec binje urjajke če vu zăk: Još ucără lumja osă predajaskă p minje, p Bijatu alu Omuluj, ăn vlastu la dušmanji alji mjej.”
Stupebant autem omnes in magnitudine Dei: omnibusque mirantibus in omnibus, quæ faciebat, dixit ad discipulos suos: Ponite vos in cordibus vestris sermones istos: Filius enim hominis futurum est ut tradatur in manus hominum.
45 Ali jej na štijut če jel avrut s zăkă. Aja značală afost skuns dăla jej. Jej na putut s razumjaskă š lja fost frikă s l ăntrjabje d aja.
At illi ignorabant verbum istud, et erat velatum ante eos ut non sentirent illud: et timebant eum interrogare de hoc verbo.
46 Učenikurlje ančiput s raspravljaskă činje dăla jej maj marje.
Intravit autem cogitatio in eos, quis eorum maior esset.
47 Aštijut d čaja raspravljaštje Isusu daja alat p kupilu, š la pus pănglă jel.
At Iesus videns cogitationes cordis illorum, apprehendit puerum, et statuit illum secus se,
48 Š Isusu lja zăs: “Činje ku drag primjaštje p kupilusta păntruv minje, primjaštje š p minje. A činje p minje primjaštje, primjaštje š p Dimizov karje ma trimjes. Istina je: činje je maj mik ăntră voj toc, ăla je maj marje!”
et ait illis: Quicumque susceperit puerum istum in nomine meo, me recipit: et quicumque me receperit, recipit eum, qui me misit. Nam qui minor est inter vos omnes, hic maior est.
49 Ivan p asta azăs alu Isusuluj: “Gospodarulje, noj avizut p njeko karje ăn lumilje alu tov zapovidjaštje alu sufljeti alji rovj s jašă d lumje. Noj amzăs aluj s nu fakă aja daja če nuje učeniku alu tov kašă če ištjem noj.”
Respondens autem Ioannes dixit: Præceptor, vidimus quemdam in nomine tuo eiicientem dæmonia, et prohibuimus eum: quia non sequitur nobiscum.
50 Isusu azăs: “Nu branic! Akă njeko nu lukrjază păntruv voj, jel atunča lukrjază ku voj!”
Et ait ad illum Iesus: Nolite prohibere: qui enim non est adversum vos, pro vobis est.
51 Kănd s približa vrijamja s ja Dimizov p Isusu ăn čerj, Isusu aodlučit k avinjit vrijamja s pljače ăn Jeruzalem,
Factum est autem dum complerentur dies assumptionis eius, et ipse faciem suam firmavit ut iret in Ierusalem.
52 š atunča atrimjes p glasnici la intja aluj. Glasnici apljikat š auntrat ăn sat ăn regija Samarija s ji pripremjaskă če ji trjebje.
Et misit nuncios ante conspectum suum: et euntes intraverunt in civitatem Samaritanorum ut parerent illi.
53 A ănklo lumja na vurut s l primjaskă daja če pljika ăn Jeruzalem.
Et non receperunt eum, quia facies eius erat euntis in Ierusalem.
54 Kănd učenikurlje Jakov š Ivan auzăt k lumja ăn Samarija na primit p Isusu, jej azăs: “Domnulje, vrjaj s zapovidim s lja pringă foku dăn čerj?”
Cum vidissent autem discipuli eius Iacobus, et Ioannes, dixerunt: Domine, vis dicimus ut ignis descendat de cælo, et consumat illos?
55 A Isusu sa okrinit š lja ukorit p Jakov š p Ivan s nu fakă aja.
Et conversus increpavit illos, dicens: Nescitis cuius spiritus estis?
56 Atunča Isusu š učenikurlje aluj apljikat ăn altu sat.
Filius hominis non venit animas perdere, sed salvare. Et abierunt in aliud castellum.
57 Pănd jej još pljika p drum, njeko azăs alu Isusuluj: “Pljek dăpă tinje undje god tu plječ.”
Factum est autem: ambulantibus illis in via, dixit quidam ad illum: Sequar te quocumque ieris.
58 Isusu ja zăs: “Lisica arje jamă š puji arje kujb, a jo, Bijatu alu Omuluj, nam lok alu mjov d kulkat.”
Dixit illi Iesus: Vulpes foveas habent, et volucres cæli nidos: Filius autem hominis non habet ubi caput reclinet.
59 Atunča Isusu azăs alu altuluj: “Vină dăpă minje!” A jel azăs: “Domnulje, lasămă majdată s pljek s ăngrop p tatimjov.”
Ait autem ad alterum: Sequere me. Ille autem dixit: Domine permitte mihi primum ire, et sepelire patrem meum.
60 Isusu ja zăs: “Las p morcă s gruapje p alor morcă, a tu fuđ š rubjaštje alu alcilor Bună vorbă d cara alu Dimizov.”
Dixitque ei Iesus: Sine ut mortui sepeliant mortuos suos: tu autem vade, et annuncia regnum Dei.
61 Š još njeko zăče: “Domnulje, viuv dăpă tinje, ali dopustjaštjem majdată s m oprostijesk ku ukućanji mjej.”
Et ait alter: Sequar te Domine, sed permitte mihi primum renunciare his, quæ domi sunt.
62 Isusu ja zăs: “Akă ănčepj s orještj ravno, a t ujc dăpă tinje, tu nu poc s služăštj ăn cara alu Dimizov.”
Ait ad illum Iesus: Nemo mittens manum suam ad aratrum, et respiciens retro, aptus est regno Dei.
