< 7 >

1 Por acaso o ser humano não tem um trabalho duro sobre a terra, e não são seus dias como os dias de um assalariado?
Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
2 Como o servo suspira pela sombra, e como o assalariado espera por seu pagamento,
Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
3 Assim também me deram por herança meses inúteis, e me prepararam noites de sofrimento.
Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
4 Quando eu me deito, pergunto: Quando me levantarei? Mas a noite se prolonga, e me canso de me virar [na cama] até o amanhecer.
Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
5 Minha carne está coberta de vermes e de crostas de pó; meu pele está rachada e horrível.
Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
6 Meus dias são mais rápidos que a lançadeira do tecelão, e perecem sem esperança.
Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
7 Lembra-te que minha vida é um sopro; meus olhos não voltarão a ver o bem.
Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
8 Os olhos dos que me veem não me verão mais; teus olhos estarão sobre mim, porém deixarei de existir.
Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
9 A nuvem se esvaece, e passa; assim também quem desce ao Xeol nunca voltará a subir. (Sheol h7585)
Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi, (Sheol h7585)
10 Nunca mais voltará à sua casa, nem seu lugar o conhecerá.
Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
11 Por isso eu não calarei minha boca; falarei na angústia do meu espírito, e me queixarei na amargura de minha alma.
Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12 Por acaso sou eu o mar, ou um monstro marinho, para que me ponhas guarda?
Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13 Quando eu digo: Minha cama me consolará; meu leito aliviará minhas queixa,
Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
14 Então tu me espantas com sonhos, e me assombras com visões.
Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15 Por isso minha alma preferia a asfixia [e] a morte, mais que meus ossos.
Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16 Odeio [a minha vida]; não viverei para sempre; deixa-me, pois que meus dias são inúteis.
Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
17 O que é o ser humano, para que tanto o estimes, e ponhas sobre ele teu coração,
Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18 E o visites a cada manhã, e a cada momento o proves?
Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
19 Até quando não me deixarás, nem me liberarás até que eu engula minha saliva?
Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20 Se pequei, o eu que te fiz, ó Guarda dos homens? Por que me fizeste de alvo de dardos, para que eu seja pesado para mim mesmo?
Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21 E por que não perdoas minha transgressão, e tiras minha maldade? Porque agora dormirei no pó, e me buscarás de manhã, porém não mais existirei.
Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.

< 7 >