< 3 >

1 Depois disto abriu Job a sua boca, e amaldiçoou o seu dia.
Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
2 E Job respondeu, e disse:
poče svoju besjedu i reče:
3 Pereça o dia em que nasci, e a noite em que se disse: Foi concebido um homem!
“O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
4 Converta-se aquele dia em trevas; e Deus de cima não tenha cuidado dele, nem resplandeça sobre ele a luz.
U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
5 Contaminem-no as trevas e a sombra de morte; habitem sobre ele nuvens: a escuridão do dia o espante!
Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
6 A escuridão tome aquela noite, e não se goze entre os dias do ano, e não entre no número dos meses!
O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
7 Ah que solitária seja aquela noite, e suave música não entre nela!
A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
8 Amaldiçoem-na aqueles que amaldiçoam o dia, que estão prontos para levantar o seu pranto.
Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
9 Escureçam-se as estrelas do seu crepúsculo; que espere a luz, e não venha: e não veja as pestanas dos olhos da alva!
Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
10 Porque não fechou as portas do ventre; nem escondeu dos meus olhos a canceira?
Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
11 Porque não morri eu desde a madre? e em saindo do ventre, não expirei?
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
12 Porque me receberam os joelhos? e porque os peitos, para que mamasse?
Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
13 Porque já agora jazera e repousara; dormiria, e então haveria repouso para mim.
U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
14 Com os reis e conselheiros da terra, que se edificavam casas nos lugares assolados,
s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
15 Ou com os príncipes que tinham ouro, que enchiam as suas casas de prata,
ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
16 Ou como aborto oculto, não existiria: como as crianças que não viram a luz.
Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
17 Ali os maus cessam de perturbar: e ali repousam os cançados.
Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
18 Ali os presos juntamente repousam, e não ouvem a voz do exator:
Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
19 Ali está o pequeno e o grande, e o servo fica livre de seu senhor.
Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
20 Porque se dá luz ao miserável, e vida aos amargosos de ânimo?
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
21 Que esperam a morte, e não se acha: e cavam em busca dela mais do que de tesouros ocultos:
koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
22 Que de alegria saltam, e exultam, achando a sepultura:
Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
23 Ao homem, cujo caminho é oculto, e a quem Deus o encobriu?
Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
24 Porque antes do meu pão vem o meu suspiro: e os meus gemidos se derramam como água.
Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
25 Porque o temor que temo me veio: e o que receiava me aconteceu.
Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
26 Nunca estive descançado, nem sosseguei, nem repousei, mas veio sobre mim a perturbação.
Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.”

< 3 >