< Salmenes 48 >
1 Ein song, ein salme; av Korahs born. Stor er Herren og høglova i vår Guds by, på hans heilage fjell.
Ko e Hiva mo e Saame ki he ngaahi foha ʻo Kola. ʻOku lahi ʻa Sihova, pea ʻoku lelei ke fakamālō lahi kiate ia, ʻi he kolo ʻa hotau ʻOtua, ʻi he moʻunga ʻo ʻene māʻoniʻoni.
2 Fager i si høgd, ein fagnad for all jordi er Sions fjell, utkanten av nordheimen, staden til den store kongen.
Ko e tuʻunga matamatalelei ʻae moʻunga ko Saione, ko e fiefiaʻanga ʻo māmani kotoa pē, ʻoku ʻi hono potu tokelau ʻae kolo ʻoe Tuʻi lahi.
3 Gud er i hans hallar kjend som ei fast borg.
ʻOku ʻilo ʻae ʻOtua ko e hūfanga ʻi hono ngaahi fale lahi ʻo ia.
4 For sjå, kongarne kom saman og drog fram i lag.
Pea vakai, naʻe fakataha ʻae ngaahi tuʻi, naʻa nau ʻalu atu fakataha.
5 Dei såg - so vart dei forfærde, dei vart vitskræmde, flydde i bråhast.
Naʻa nau mamata ai, pea nau ofo; naʻa nau mamahi, pea hola.
6 Ein skjelv greip deim der, ei bivring som hjå ei barnsjuk kvinna.
Naʻe tuia ʻakinautolu ʻi ai ʻi he manavahē, mo e mamahi, ʻo hangē ko e fefine ʻoku langā.
7 Med austanvind bryt du sund Tarsis-skip.
ʻOku ke maumauʻi ʻae ngaahi vaka ʻo Tasisi ʻaki ʻae matangi hahake.
8 Liksom me hev høyrt, so hev me no set det i Herren, allhers drotts by, i vår Guds by, Gud gjer honom fast til æveleg tid. (Sela)
Hangē ko ia naʻa mau fanongo, kuo pehē ʻemau mamata ʻi he kolo ʻa Sihova ʻoe ngaahi kautau, ʻi he kolo ʻa hotau ʻOtua: ʻe fakatuʻumaʻu ia ʻe he ʻOtua ʻo taʻengata. (Sila)
9 Me grundar på din nåde, Gud, midt i ditt tempel.
Kuo mau manatu ki hoʻo ʻaloʻofa, ʻE ʻOtua, ʻi ho loto faletapu.
10 Som ditt namn, Gud, so er din pris alt til endarne av jordi; di høgre hand er full av rettferd.
ʻO hangē ko ho huafa, ʻE ʻOtua, ʻoku pehē ho ongoongolelei ki he ngaahi ngataʻanga ʻo māmani; ʻoku pito ho nima toʻomataʻu ʻi he māʻoniʻoni.
11 Sionsfjellet gled seg, Juda døtter fagnar seg yver dine domar.
Tuku ke fiefia ʻae moʻunga ko Saione, tuku ke nekeneka ʻae ngaahi ʻofefine ʻo Siuta, ko e meʻa ʻi hoʻo ngaahi fakamaau.
12 Gakk ikring Sion, far rundt um henne, tel hennar tårn!
Mou ʻeveʻeva takatakai ʻi Saione, ʻo ʻalu fakatakamilo ʻiate ia: lau hono ngaahi fale māʻolunga ʻo ia.
13 Legg merke til hennar vollar, gakk igjenom hennar hallar, so de kann fortelja um det til den komande ætt.
Mou vakai lelei ki hono ngaahi puke, tokanga ki hono ngaahi fale lahi; koeʻuhi ke mou tala ia ki he toʻutangata ʻe hoko.
14 For denne Gud er vår Gud æveleg og alltid; han skal føra oss ut yver dauden.
“He ko e ʻOtua ni ko hotau ʻOtua ʻo lauikuonga pea taʻengata: te ne tauhi ʻakitautolu ʻo aʻu ki he mate.”