Salmenes 147
1 Halleluja! For det er godt å lovsyngja vår Gud, for yndelegt er det, og lovsong høver vel.
Aleluja! Hvalite Jahvu jer je dobar, pjevajte Bogu našem jer je sladak; svake hvale on je dostojan!
2 Herren byggjer upp Jerusalem, han samlar dei burtdrivne israelitar.
Jahve gradi Jeruzalem, sabire raspršene Izraelce.
3 Han lækjer deim som hev sundbrote hjarta, og bind um deira verkjande sår.
On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove.
4 Han set tal på stjernorne, han nemner deim alle med namn.
On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva.
5 Stor er vår Herre og veldug i magt, på hans vit er det ikkje mål.
Velik je naš Gospodin i svesilan, nema mjere mudrosti njegovoj.
6 Herren held dei spaklyndte uppe, dei ugudlege bøygjer han ned til jordi.
Jahve pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snizuje.
7 Syng for Herren med takkesong, syng lov for vår Gud med cither!
Pjevajte Jahvi pjesmu zahvalnu, svirajte na citari Bogu našem!
8 han som tekkjer himmelen med skyer, han som lagar regn for jordi, han som let det veksa gras på fjelli.
Oblacima on prekriva nebesa i zemlji kišu sprema; daje da po bregovima raste trava i bilje na službu čovjeku.
9 Han gjev feet for, ramn-ungarne som ropar.
On stoci hranu daje i mladim gavranima kada grakću.
10 Han hev ikkje hug til hestens styrke, han hev ikkje hugnad i mannsens leggjer.
Za konjsku snagu on ne mari nit' mu se mile bedra čovječja.
11 Herren hev hugnad i deim som ottast han, deim som ventar på hans miskunn.
Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu.
12 Jerusalem, prisa Herren, Sion, lova din Gud!
Slavi Jahvu, Jeruzaleme, hvali Boga svoga, Sione!
13 For stengerne på dine portar hev han gjort faste, han hev velsigna dine born i deg.
On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi tvoje sinove.
14 Han gjev dine grensor fred, han mettar deg med den feitaste kveite.
On dade mir granicama tvojim, pšenicom te hrani najboljom.
15 Han sender sin tale til jordi, fort spring hans ord.
Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova.
16 Han som gjev snø som ull, han strår ut rim som oska.
Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela.
17 Han kastar sin is som småe stykke; kven kann standa for hans kulde?
On sipa grÓad kao zalogaje, voda mrzne od njegove studeni.
18 Han sender sitt ord og smeltar deim, han let vinden sin blåsa, då renn vatn.
Riječ svoju pošalje i vode se tope; dunu vjetrom i vode otječu.
19 Han hev kunngjort sitt ord for Jakob, sine fyresegner og rettar for Israel.
Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu.
20 Soleis hev han ikkje gjort med noko folk, og hans rettar - deim kjenner dei ikkje. Halleluja!
Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi! Aleluja!
