Salmenes 12

1 Til songmeisteren, etter Sjeminit; ein salme av David. Frels, Herre! For det er ute med den gudlege, dei trufaste er komne burt frå menneskjeborni.

Pomagaj, Gospode; jer nesta svetijeh, jer je malo vjernijeh meðu sinovima èovjeèijim.

2 Lygn talar dei kvar med sin næste, med smeikjande lippa, med tvihuga hjarta talar dei.

Laž govore jedan drugome, usnama lažljivijem govore iz srca dvolièna.

3 Herren rydje ut alle smeikjande lippor, den tunga som talar store ord,

Istrijebiæe Gospod sva usta lažljiva, jezik velièavi,

4 deim som segjer: «Ved vår tunga skal me sigra; våre lippor er med oss, kven er herre yver oss?»

Ljude, koji govore: jezikom smo jaki, usta su naša u nas, ko je gospodar nad nama?

5 «For valdsverket mot dei arme, for sukken for dei fatige vil eg no reisa meg, » segjer Herren; «eg vil hjelpa den til frelsa, som stundar deretter.»

Videæi stradanje nevoljnih i uzdisanje ništih, sad æu ustati, veli Gospod, i izbaviti onoga kome zlobe.

6 Herrens ord er reine ord, eit sylv som er reinsa i verkstaden på jordi, sju gonger skirt.

Rijeèi su Gospodnje rijeèi èiste, srebro u vatri oèišæeno od zemlje, sedam puta pretopljeno.

7 Du, Herre, vil vakta deim, du vil verja dei mot denne ætti for alltid.

Ti æeš nas, Gospode, odbraniti, i saèuvati nas od roda ovoga dovijeka.

8 Rundt um vil dei ugudlege sviva ikring, når nidingskap vert sett høgt hjå menneskjeborni.

Bezbožnici idu naokolo; kad se oni podižu, sramote se sinovi èovjeèiji.