< Salmenes 109 >

1 Til songmeisteren; av David, ein salme. Min lovsongs Gud, teg ikkje!
Zborovođi. Psalam. Davidov. Bože, diko moja, nemoj šutjeti!
2 For dei hev late upp sin ugudlege og falske munn imot meg, dei hev tala imot meg med ljugartunga.
Usta bezbožna i prijevarna na me se otvaraju, govore mi jezikom lažljivim,
3 Med hatfulle ord hev dei kringsett meg og ført strid imot meg utan årsak.
riječima me mržnje okružuju, bezrazložno me napadaju.
4 Til løn for min kjærleik stod dei imot meg, endå eg berre bed,
Za moju me ljubav oni optužuju, a ja se samo molim.
5 dei hev lagt vondt yver meg til løn for godt og hat til løn for min kjærleik.
Uzvraćaju mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.
6 Set ein ugudleg yver honom, og lat ein klagar standa ved hans høgre hand!
“Digni protiv njega bezbožnika i tužitelj nek' mu stane zdesna!
7 Når han vert dømd, lat honom ganga skuldig ut, og lat hans bøn verta til synd!
Kad mu se bude sudilo, nek' bude osuđen, i molitva mu se za grijeh uzela!
8 Lat hans dagar verta få, lat ein annan få hans embætte!
Dani njegovi nek' budu malobrojni, njegovu službu nek' dobije drugi!
9 Lat hans born verta farlause og kona hans enkja!
Djeca njegova nek' postanu siročad, a njegova žena udovica!
10 Lat hans born flakka ikring og beda seg, lat deim ganga som tiggarar frå sin øydelagde heim!
Nek' mu djeca budu skitnice, prosjaci, nek' budu bačena iz opustjelih domova!
11 Lat okerkallen leggja snara um all hans eigedom, og framande plundra hans avling!
Nek' mu lihvar prigrabi sav posjed, tuđinci nek' razgrabe plod muke njegove!
12 Lat ingen finnast som hyser miskunn imot honom, og ingen som ynkast yver hans farlause born!
Nitko ne imao prema njemu samilosti, nitko se ne smilovao siročadi njegovoj!
13 Lat hans etterkomarar ganga til grunnar og deira namn verta utstroke i næste ættled!
Neka mu se zatre potomstvo, u drugome koljenu neka se utrne ime njegovo!
14 Hans fedra skuld vere i minne hjå Herren, og syndi åt mor hans verte ikkje utstroki!
Spominjao se Jahve grijeha njegovih, i grijeh njegove majke nek' se ne izbriše:
15 Dei vere alltid for Herrens åsyn, og han rydje deira minne ut av jordi,
nek budu svagda Jahvi pred očima! Neka se sa zemlje izbriše spomen njihov!”
16 av di han ikkje kom i hug å gjera miskunn, men forfylgde ein arm og fatig mann, og ein hjarteskræmd og vilde drepa honom.
Jer se ne spomenu da čini milosrđe, već proganjaše bijedna i uboga i u smrt gonjaše čovjeka srca shrvana.
17 Han elska forbanning, og denne kom yver honom, han lika ikkje velsigning, og denne kom langt burt frå honom.
Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega!
18 Han klædde seg i forbanning som sitt klædeplagg, og ho trengde som vatn inn i hans liv, og som olje i hans bein.
Prokletstvom nek' se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove.
19 Lat henne verta honom til ei kåpa som han sveiper seg i, og til eit belte som han alltid bind um seg!
Bilo mu haljinom kojom se pokriva, pojas kojim se svagda paše!
20 Dette vere løni frå Herren åt mine motstandarar, og åt deim som talar vondt imot mi sjæl!
Tako nek' plati Jahve tužiteljima mojim koji zlo govore protiv duše moje!
21 Og du, Herre, Herre, gjer vel imot meg for ditt namn skuld, etter som di miskunn er god, so berga meg!
A ti, Jahve, Gospode, rad imena svog zauzmi se za me, spasi me jer je dobrostiva ljubav tvoja!
22 For arm og fatig er eg, og mitt hjarta er gjenomstunge i meg.
Jer bijedan sam i ubog, i srce je moje ranjeno u meni.
23 Som ein skugge når han lengjest, kverv eg burt, eg vert jaga burt som ein grashopp.
K'o sjena što se naginje ja nestajem, progone me kao skakavca.
24 Mine kne er ustøde av fasta, og holdet mitt misser feita.
Od posta mi koljena klecaju i tijelo moje omrša.
25 Og eg hev vorte til spott for deim; når dei ser meg, rister dei på hovudet.
Ruglom sam njima postao, kimaju glavom kad me vide.
26 Hjelp meg, Herre min Gud, frels meg etter di miskunn!
Pomozi mi, Jahve, Bože moj, po doborti me svojoj spasi!
27 so dei må kjenna, at dette er di hand, at du, Herre, hev gjort det.
Nek' upoznaju da je ovo ruka tvoja i da si ti ovo učinio, Jahve!
28 Dei forbannar, men du velsignar, dei stend upp, men vert skjemde, og din tenar gled seg.
Oni nek' proklinju, ti blagoslivljaj; nek' se postide koji se na me podižu, a sluga tvoj nek' se raduje!
29 Mine motstandarar skal klæda seg i skjemsla og sveipa seg i si skam som i ei kåpa.
Stidom nek' se odjenu tužitelji moji i sramotom svojom nek' se k'o plaštem pokriju!
30 Eg vil takka Herren storleg med min munn, og midt imillom mange vil eg lova honom.
Slavit ću Jahvu iz svega grla i hvalit' ga u veliku mnoštvu
31 For han stend på høgre sida åt den fatige til å frelsa honom frå deim som dømer hans sjæl.
jer stoji s desne siromahu da mu dušu spasi od sudaca.

< Salmenes 109 >