Salomos Ordsprog 14
1 Kvinnevisdom byggjer huset sitt, men dårskap riv det ned med henderne.
Ženska mudrost sagradi kuću, a ludost je rukama razgrađuje.
2 Den som ottast Herren, fer ærleg fram, men krokvegar gjeng den som vanvyrder honom.
Tko živi s poštenjem, boji se Jahve, a tko ide stranputicom, prezire ga.
3 I narrens munn er ovmods ris, men dei vise hev lipporne sine til vern.
U luđakovim je ustima šiba za oholost njegovu, a mudre štite vlastite usne.
4 Utan uksar er krubba tom, men når stuten er sterk, vert innkoma stor.
Gdje nema volova, prazne su jasle, a obilna je žetva od snage bikove.
5 Ikkje lyg eit ærlegt vitne, men det falske vitne andar lygn.
Istinit svjedok ne laže, a krivi svjedok širi laž.
6 Spottaren søkjer visdom, men fåfengt, men lett finn den skynsame kunnskap.
Podsmjevač traži mudrost i ne nalazi je, a razumni lako dolazi do znanja.
7 Gakk burt frå ein dåre, ei fekk du der merka lippor med kunnskap.
Idi od čovjeka bezumna jer nećeš upoznati usne što zbore znanje.
8 Klok manns visdom er: han skynar vegen sin, men dåre-narreskapen er: dei svik seg sjølv.
Mudrost je pametna čovjeka u tom što pazi na svoj put, a bezumnička ludost prijevara je.
9 Dårar fær spott av sitt eige skuldoffer, men millom ærlege folk er godhug.
Luđacima je grijeh šala, a milost je Božja s poštenima.
10 Hjarta kjenner si eigi sorg, og gleda legg ingen framand seg uppi.
Srce poznaje svoj jad, i veselje njegovo ne može dijeliti nitko drugi.
11 Gudlause folk fær sitt hus lagt i øyde, men ærlege folk ser tjeldet sitt bløma.
Dom opakih propast će, a šator će pravednika procvasti.
12 Mang ein veg tykkjer folk er rett, men enden på honom er vegar til dauden.
Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.
13 Jamvel midt i låtten kjenner hjarta vondt, og enden på gleda er sorg.
I u smijehu srce osjeća bol, a poslije veselja dolazi tuga.
14 Av åtferdi si skal den fråfalne mettast, og ein god mann held seg burte frå han.
Otpadnik se siti svojim prestupcima, a dobar čovjek svojim radom.
15 Den einfalde trur kvart ordet, men den kloke agtar på sine stig.
Glupan vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na korak svoj.
16 Den vise ottast og held seg frå vondt, men dåren er brålyndt og trygg.
Mudar se boji i oda zla se uklanja, a bezuman se raspaljuje i bez straha je.
17 Bråsinna mann gjer narreverk, og meinsløg mann vert hata.
Nagao čovjek čini ludosti, a razborit ih podnosi.
18 Einfalde erver dårskap, men dei kloke fær kunnskap til krans.
Glupaci baštine ludost, a mudre ovjenčava znanje.
19 Vonde skal bøygja seg for dei gode, og gudlause ved portarne til den rettferdige.
Zli padaju ničice pred dobrima i opaki pred vratima pravednikovim.
20 Ein fatig vert hata av venen sin jamvel, men ein rik vert elska av mange.
I svom prijatelju mrzak je siromah, a bogataš ima mnogo ljubitelja.
21 Vanvyrder du næsten din, syndar du, men sæl den som ynkast yver armingar.
Griješi tko prezire bližnjega svoga, a blago onomu tko je milostiv ubogima.
22 Skal ikkje dei fara vilt som finn på vondt, og miskunn og truskap timast deim som finn på godt?
Koji snuju zlo, ne hode li stranputicom, a zar nisu dobrota i vjernost s onima koji snuju dobro?
23 Alt stræv fører vinning med seg, men tome ord gjev berre tap.
U svakom trudu ima probitka, a pusto brbljanje samo je na siromaštvo.
24 Rikdomen er for dei vise ei krans, men narreskapen hjå dårar er narreskap.
Mudrima je vijenac bogatstvo njihovo, a bezumnima kruna - njihova ludost.
25 Eit sanningsvitne bergar liv, men den som andar lygn, er full av svik.
Istinit svjedok izbavlja duše, a tko laži širi, taj je varalica.
26 Den som ottast Herren, hev ei borg so fast, og for hans born det finnast skal ei livd.
U strahu je Gospodnjem veliko pouzdanje i njegovim je sinovima utočište.
27 Otte for Herren er livsens kjelda, so ein slepp undan daudesnaror.
Strah Gospodnji izvor je života: on izbavlja od zamke smrti.
28 Mykje folk er konungs prydnad, men folkemink er hovdings fall.
Mnoštvo je naroda ponos kralju, a bez puka knez propada.
29 Langmodig mann hev mykje vit, men bråhuga mann syner narreskap.
Tko se teško srdi, velike je razboritosti, a nabusit duhom pokazuje ludost.
30 Spaklyndt hjarta er likamens liv, men ilska er ròt i beini.
Mirno je srce život tijelu, a ljubomor je gnjilež u kostima.
31 Trykkjer du armingen, spottar du skaparen hans, men du ærar skaparen når du er mild mot fatigmann.
Tko tlači siromaha huli na stvoritelja, a časti ga tko je milostiv ubogomu.
32 I ulukka si lyt den gudlause stupa, men den rettferdige hev trygd når han skal døy.
Opaki propada zbog vlastite pakosti, a pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.
33 I hjarta på den vituge held visdomen seg still, men hjå dårar ter han seg fram.
U razumnu srcu mudrost počiva, a što je u bezumnome, to se i pokaže.
34 Rettferd upphøgjer eit folk, men syndi er skam for folki.
Pravednost uzvisuje narod, a grijeh je sramota pucima.
35 Kongen likar godt den kloke tenar, men harmast på den som skjemmer seg ut.
Kralju je mio razborit sluga, a na sramotna se srdi.
