Klagesangene 5
1 Kom i hug, Herre, kor det er med oss! Skoda etter og sjå, kor me er svivyrde!
Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
2 Vår arv er komen åt framande, våre hus åt utlendske menner.
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
3 Farlause er me vortne, hev ikkje far. Møderne våre er som enkjor.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
4 Me lyt kjøpa det vatnet me drikk, vår ved lyt me betala.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
5 Våre forfylgjarar hev me på halsen; me er trøytte, fær ikkje kvild.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
6 Til Egyptarland rette me hand, til Assyria, vilde mettast med brød.
Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
7 Våre feder synda, dei er burte, me lyt bera deira misgjerningar.
Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
8 Trælar er våre herrar, og ingen riv oss ut or deira hand.
Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
9 Me søkjer vårt brød med livsens fåre for sverdet i øydemark.
Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
10 Vår hud er glodheit som omnen, for svolten som gneg og brenn.
Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
11 Kvende hev i Sion dei skjemt, møyar i byarne i Juda.
Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
12 Hovdingar hengde dei med si hand, gamle viste dei ikkje vyrdnad.
Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
13 Ungmenne laut bera kverni, og gutar seig ned med vedbyrdi på.
Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
14 Dei gamle sit ikkje lenger i porten, dei unge ikkje meir med sitt strengespel.
Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
15 Det er slutt med vår hjartans gleda, vår dans er umsnudd til sorg.
Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
16 Kransen er fallen av vårt hovud; usæle me, at me hev synda!
Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
17 Difor er hjarta vårt sjukt, di so er augo våre dimme -
Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
18 for Sions fjell som ligg audt, der renner no revar ikring.
zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
19 Du, Herre, sit æveleg konge, frå ætt til ætt stend din kongsstol.
Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
20 Kvi vil du oss æveleg gløyma, ganga frå oss dagarne lange?
Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
21 Vend oss, Herre, til deg, so kjem me; nya upp att våre dagar frå gamalt!
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
22 For du kann vel ikkje reint ha støytt oss burt, vera so ovleg harm på oss.
Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?
