Jobs 37
1 For dette bivrar hjarta mitt og lyfter seg frå staden sin.
I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta.
2 Å, høyr på harmen i hans røyst, den dun som dundrar or hans munn!
Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
3 Det fer burt under himmelkvelv, men elden skin til heimsens endar.
Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
4 So burar røysti etterpå, han torar med sitt stolte mod, og ljoni held han ikkje att når røysti si han ljoma let.
Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti što odgaða kad se èuje glas njegov.
5 Gud torar underfullt med røysti, gjer storverk som me ei kann skyna.
Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
6 Han snøen byd: «Fall ned til jord!» Til regnet og, sitt sterke silregn.
Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
7 Han stengjer av for mannehand, so all hans skapning læra må.
Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
8 Villdyri gjeng til sine hi og kvilar på sin legestad.
Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
9 Or inste kammer kjem det storm, og kulde ut av vindarne.
S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
10 Utav Guds ande gustar frost, dei vide vatni kjem i tvang.
Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se.
11 Han lastar skyi og med væta og breider sine elding-skyer,
I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom.
12 og hit og dit dei hastar fram, og skifter leid som han det vil og set i verk det som han byd, utyver vide jordheims-kringen;
I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
13 anten til ris, når jordi treng det, ell’ og med nåde lyt dei råka.
Èini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo.
14 Job, lyd på dette, statt no still, gjev gaum på undri Gud hev gjort!
Èuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija.
15 Veit du når Gud deim segjer fyre, og let sitt ljos or skyi skina?
Znaš li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega?
16 Veit du vel korleis skyi sviv, um underi åt den Allvise?
Znaš li kako vise oblaci? Znaš li èudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
17 Du som i heite klæde styn, når jordi brenn i sunnanvind?
Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?
18 Gjer du med honom himmelkvelven, som er so fast som støypte spegel?
Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
19 Lær oss, kva me skal segja honom! Me tegja lyt for berre myrker.
Nauèi nas šta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu.
20 Skal han få melding at eg talar? Vil nokon ynskja seg å tynast?
Hoæe li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
21 No kann ein ikkje ljoset sjå, um enn det klårt på himmeln skin, men vinden sopar skyi burt.
Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar proðe i oèisti ga;
22 Langt nordanfrå kjem gullet hit, ein fælsleg glans ligg yver Gud.
Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
23 Til Allvald kann me ikkje nå, til han som er so stor i magt; men rett og rettferd ei han krenkjer.
Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi.
24 Difor ber folket age for han, han ansar ingen sjølvklok mann.»
Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.
