Jobs 37
1 For dette bivrar hjarta mitt og lyfter seg frå staden sin.
Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
2 Å, høyr på harmen i hans røyst, den dun som dundrar or hans munn!
Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
3 Det fer burt under himmelkvelv, men elden skin til heimsens endar.
Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
4 So burar røysti etterpå, han torar med sitt stolte mod, og ljoni held han ikkje att når røysti si han ljoma let.
iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
5 Gud torar underfullt med røysti, gjer storverk som me ei kann skyna.
Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
6 Han snøen byd: «Fall ned til jord!» Til regnet og, sitt sterke silregn.
Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
7 Han stengjer av for mannehand, so all hans skapning læra må.
svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
8 Villdyri gjeng til sine hi og kvilar på sin legestad.
U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
9 Or inste kammer kjem det storm, og kulde ut av vindarne.
S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
10 Utav Guds ande gustar frost, dei vide vatni kjem i tvang.
Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
11 Han lastar skyi og med væta og breider sine elding-skyer,
I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
12 og hit og dit dei hastar fram, og skifter leid som han det vil og set i verk det som han byd, utyver vide jordheims-kringen;
kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
13 anten til ris, når jordi treng det, ell’ og med nåde lyt dei råka.
Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
14 Job, lyd på dette, statt no still, gjev gaum på undri Gud hev gjort!
Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
15 Veit du når Gud deim segjer fyre, og let sitt ljos or skyi skina?
Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
16 Veit du vel korleis skyi sviv, um underi åt den Allvise?
Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
17 Du som i heite klæde styn, når jordi brenn i sunnanvind?
Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
18 Gjer du med honom himmelkvelven, som er so fast som støypte spegel?
Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
19 Lær oss, kva me skal segja honom! Me tegja lyt for berre myrker.
DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
20 Skal han få melding at eg talar? Vil nokon ynskja seg å tynast?
Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
21 No kann ein ikkje ljoset sjå, um enn det klårt på himmeln skin, men vinden sopar skyi burt.
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
22 Langt nordanfrå kjem gullet hit, ein fælsleg glans ligg yver Gud.
Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
23 Til Allvald kann me ikkje nå, til han som er so stor i magt; men rett og rettferd ei han krenkjer.
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
24 Difor ber folket age for han, han ansar ingen sjølvklok mann.»
Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!”
