Jobs 36
1 Og Elihu heldt fram og sagde:
Elihu nastavi i reče:
2 «Vent litt og lat meg tala til deg! For endå hev eg ord for Gud;
“Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.
3 eg hentar kunnskap langan leid, skal hjelpa skaparen til rett.
Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.
4 For visst, mitt ord skal ikkje ljuga; framfor deg stend ein full-lærd mann.
Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.
5 Sjå, Gud er sterk, men vander ingen, han som er veldug i forstandskraft.
Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.
6 Han let’kje gudlaus mann få liva; men armingarne gjev han rett.
Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.
7 Han snur’kje augo frå rettvise; hjå kongar på sin konungsstol han let deim ævleg sitja høgt.
S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.
8 Um dei i lekkjor bundne vart og i ulukkesnaror fanga,
Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,
9 so synar han deim deira ferd og brot - at dei ovmoda seg -
djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.
10 til refsing opnar øyro deira og byd deim venda um frå syndi.
Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.
11 Um dei då høyrer vil og lyda, so liver dei sitt liv i lukka og sine år i herlegdom;
Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.
12 um ikkje, fær dei styng av spjotet, og i sin dårskap andast dei.
Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.
13 Men vreiden trivst i vonde hjarto; dei bed’kje, um dei bundne vert;
A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;
14 i ungdomstidi skal dei døy, forgangast som utukt-sveinar.
u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.
15 Han frelser arming ved hans naud, opnar hans øyro gjenom trengsla.
Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:
16 Deg og han lokkar ut or trengsla, fritt fær du det og ikkje trongt, ditt bord er fullt av feite retter.
izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.
17 Men fær du straff som syndug mann, i fall hans domsord held deg fast.
Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,
18 Lat ikkje tukti avla vreide, den tunge bot deg leida vilt!
nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.
19 Kann klaga hjelpa deg or naud, kor mykje enn du stræva vil?
Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.
20 Du må’kje lengta etter natti då folk vert rykte frå sin stad!
Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.
21 Gjev agt, so ei til synd du vender, for det du heller vil enn lida.
Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.
22 Sjå, Gud er upphøgd i sitt velde; kven er ein lærar slik som han?
Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?
23 Kven hev vel vegen lagt for honom? Kven sagde vel: «Du hev urett gjort?»
Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?
24 Hugs på å prisa høgt hans verk, som menneski hev sunge um!
Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.
25 Kvart menneskje med lyst det ser, mann-ætti ser det langan leid.
S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.
26 Upphøgd, uskynande er Gud, hans liveår kann ingen telja,
Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!
27 for han dreg vatsdroparne, so det vert regn av skodde-eim.
U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.
28 Og ifrå skyerne det fløymer og dryp ned yver mange folk.
Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.
29 Kven skynar vel skyhoparne og torebraket frå hans hytta?
Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?
30 Han breider ljoset sitt ikring seg og let det hylja havsens røter.
Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.
31 Soleis han dømer folkeslag og skiftar brød i ovmengd ut.
Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.
32 Han sveiper henderne i ljos og sender det mot fienden.
On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.
33 Hans tora meldar um hans koma, ja, feet varslar når han kjem.
Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.
