Jobs 20
1 Då tok Sofar frå Na’ama til ords og sagde:
A Sofar Namaæanin odgovori i reèe:
2 «Difor gjev mine tankar svar, og difor stormar det i meg.
Zato me misli moje nagone da odgovorim, i zato hitim.
3 Ei skamleg skrapa fær eg høyra, men kloke svar mi ånd gjev meg.
Èuo sam ukor koji me sramoti, ali æe duh iz razuma mojega odgovoriti za me.
4 Veit du’kje at frå ævords tid, frå mannen fyrst på jord vart sett,
Ne znaš li da je tako otkako je vijeka, otkako je postavljen èovjek na zemlji,
5 ugudlege hev stokkut jubel, vanheilage stuttvarug gleda?
Da je slava bezbožnijeh za malo i radost licemjerova za èas?
6 Når modet hans til himmels stig, når hovudet mot sky han lyfter,
Da bi mu visina doprla do neba, i glava se njegova dotakla oblaka,
7 han evig gjeng til grunns som skarnet; «Kvar er han?» spør dei, honom såg.
Nestaæe ga zasvagda kao kala njegova; i koji ga vidješe reæi æe: kuda se djede?
8 Lik draumen glid han burt og kverv, vert jaga som ei nattesyn.
Kao san odletjeæe, i neæe se naæi, i išèeznuæe kao noæna utvara.
9 Han burte er for alle augo, hans stad veit ikkje til han meir.
Oko koje ga je gledalo neæe više, niti æe ga više vidjeti mjesto njegovo.
10 Hans born lyt hjelpa fatigfolk; hans hender gjev hans gods attende.
Sinovi njegovi umiljavaæe se siromasima i ruke æe njegove vraæati što je oteo.
11 Hans bein var full’ av ungdomskraft; men den i moldi ligg med honom.
Kosti æe njegove biti pune grijeha mladosti njegove, i oni æe ležati s njim u prahu.
12 Er i hans munn det vonde søtt, vil han det under tunga gøyma,
Ako mu je i slatka u ustima zloæa i krije je pod jezikom svojim,
13 sparer han det og slepper ikkje, held han det under gomen fast,
Èuva je i ne pušta je, nego je zadržava u grlu svom,
14 so vert i kroppen maten hans til orme-eiter i hans buk.
Ipak æe se jelo njegovo pretvoriti u crijevima njegovijem, postaæe u njemu jed aspidin.
15 Det gods han gløypte, spyr han ut; Gud driv det ut or magen hans.
Blago što je proždro izbljuvaæe, iz trbuha njegova istjeraæe ga Bog.
16 Han orme-eiter i seg saug, og ødle-tunga honom drep.
Jed æe aspidin sisati, ubiæe ga jezik gujinji.
17 Han fær visst ikkje skoda bekkjer, ei heller flaum av mjølk og honning.
Neæe vidjeti potoka ni rijeka kojima teèe med i maslo.
18 Han rikdom vinn, men nyt han ikkje; han samlar gods, men vert’kje glad.
Vratiæe muku, a neæe je pojesti; prema blagu biæe promjena, i neæe se radovati.
19 Han krasa småfolk, let deim liggja, han rana hus som han ei byggjer.
Jer je tlaèio i ostavljao uboge, kuæe je otimao i nije zidao.
20 Han kjende ikkje ro inni seg, men med sin skatt han slepp’kje undan.
Jer nije nigda osjetio mira u trbuhu svom, ni što mu je najmilije neæe saèuvati.
21 Hans hækna sparer ingen ting; og difor kverv hans lukka burt.
Ništa mu neæe ostati od hrane njegove. Zato ne može dobro njegovo trajati.
22 I all si ovnøgd lid han naud; kvar armings-hand kjem yver honom.
Kad se ispuni izobilje njegovo, tada æe biti u nevolji; sve ruke nevoljnijeh udariæe na nj.
23 Og til å fylla buken hans han sender vreiden yver honom, let maten sin på honom regna.
Kad bi napunio trbuh svoj, poslaæe na nj Bog jarost gnjeva svojega, i pustiæe je kao dažd na njega i na jelo njegovo.
24 Og um han frå jarnvåpen flyr, han såra vert frå koparbogen;
Kad stane bježati od oružja gvozdenoga, prostrijeliæe ga luk mjedeni.
25 ut gjenom ryggen pili kjem, den blanke odd ut or hans gall, og dauderædslor fell på honom.
Strijela puštena proæi æe kroz tijelo njegovo, i svijetlo gvožðe izaæi æe iz žuèi njegove; kad poðe, obuzeæe ga strahote.
26 Alt myrker gøymt er åt hans skattar, ja, ukveikt eld et honom upp, og øyder all hans eigedom.
Sve æe tame biti sakrivene u tajnim mjestima njegovijem; proždrijeæe ga oganj neraspiren, i ko ostane u šatoru njegovu zlo æe mu biti.
27 Himmelen ter hans brotsverk fram, og jordi reiser seg imot han.
Otkriæe nebesa bezakonje njegovo, i zemlja æe ustati na nj.
28 Hans heime-forråd fer sin veg, renn burt på vreidedagen hans.
Otiæi æe ljetina doma njegova, rastoèiæe se u dan gnjeva njegova.
29 Slikt etlar Gud til gudlaus mann; det lovar Gud til arv åt honom.»
To je dio od Boga èovjeku bezbožnomu i našljedstvo od Boga za besjedu njegovu.
