Jobs 19
1 Då svara Job og sagde:
Job progovori i reče:
2 «Kor lenge vil mi sjel de harma og krasa meg med dykkar ord?
“TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
3 Ti gonger hev de no meg spotta; de skjemmest ei å krenkja meg.
Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
4 Hev eg i røyndi mistak gjort, dei mistak er mi eigi sak.
Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
5 Vil de dykk briska imot meg, som um eg lid mi skam med rette?
Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
6 Hugs på at Gud hev bøygt meg ned og spana kringum meg sitt garn.
Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
7 Eg ropar: «Vald!» - men eg fær’kje svar; eg ropar: «Hjelp!» men fær’kje rett.
Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
8 Han stengjer vegen for min fot, og myrker legg han på min stig.
Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
9 Min heidersklædnad drog han av; han frå mitt hovud kransen tok.
Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
10 Mi vern han braut, so eg gjekk under, mi von sleit han lik treet upp.
Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
11 Hans vreide logar meg imot, og for ein fiend’ held han meg.
Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
12 Hans skarar stemner fram mot meg; dei brøyter seg ein veg mot meg og lægrar seg kring tjeldet mitt.
U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
13 Han dreiv ifrå meg mine frendar, og kjenningar vart framande.
Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
14 Skyldfolki held seg burte frå meg, husvenerne hev gløymt meg burt.
Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
15 For hjon og tenar er eg framand; dei held meg for ein ukjend mann.
Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
16 Ei svarar drengen på mitt rop. Eg må med munnen tigga honom;
Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
17 min ande byd imot for kona, eg tevjar ilt for mine sambrør.
Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
18 Jamvel smågutar spottar meg, når eg stend upp, dei talar mot meg.
I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
19 Dei styggjest for meg mine vener, og dei eg elska, snur seg mot meg.
Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
20 Min kropp er berre skin og bein, snaudt hev eg endå tannkjøt att.
Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
21 Hav medynk, medynk, mine vener! Gud hev meg råka med si hand.
Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
22 Kvifor skal de som Gud meg jaga, og vert ei mette av mitt kjøt?
Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
23 Å, gjev at mine ord vart skrivne, og i ei bok vart rita inn,
O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
24 ja, vart med jarnmeitel og bly for ævleg tid i berget hogne!
kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
25 Eg veit at min utløysar liver, til sist han yver moldi kjem.
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
26 Og når mi hud er øydelagd, ut frå mitt kjøt då ser eg Gud,
A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
27 eg honom ser som venen min, mitt auga ser det, ingen framand! Å, nyro lengtar i mitt liv!
Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
28 De segjer: «Me vil jaga honom!» - som um orsaki låg hjå meg!
Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
29 Men de lyt agta dykk for sverdet; for vreide vert ved sverdet straffa. Og de skal vita: domen kjem.»
mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!”
