Jobs 16

1 Då svara Job og sagde:

Job progovori i reče:

2 «Eg hev høyrt nok av dette slag; d’er brysam trøyst de alle gjev.

“Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

3 Vert det’kje slutt på tome ord? Kva er det som til svar deg driv?

Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

4 Eg skulde tala liksom de, i fall de var i staden min; eg sette ord i hop mot dykk, eg riste hovudet mot dykk;

I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

5 eg skulde trøysta dykk med munnen og lindra dykk med lippemedynk.

i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.

6 Men tale lindrar ei min verk, og ikkje kverv han um eg tegjer.

Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

7 Men no hev han meg trøytta ut, du hev øydt ut min heile huslyd.

Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

8 Du klemde meg, til vitne vart det, mi liding reiste seg imot meg og vitna mot meg beint i syni.

Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

9 Hans vreide reiv og elte meg; han gnistra tennerne imot meg; fiendar kveste augo på meg

Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

10 og opna munnen sin imot meg og slo mi kinn med skjemdarslag og stima saman imot meg.

prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

11 Til farkar Gud meg yverlet og kastar meg i brotsmenns vald.

Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.

12 Midt i min fred han skræmde meg, treiv meg i nakken, krasa meg, til skiva sette han meg upp.

Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

13 Hans pilar svirrar kringum meg; bønlaust han kløyver mine nyro, mitt gall han tømer ut på jordi.

Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

14 Han bryt meg sund med brot på brot og stormar mot meg som ei kjempa.

Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

15 Sekk hev eg sytt um hudi mi og stukke hornet mitt i moldi.

Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

16 Raudt er mitt andlit utav gråt, og myrkret tyngjer augneloki,

Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

17 endå mi hand er rein for vald, og bøni mi er fri for svik.

A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

18 Løyn ikkje blodet mitt, du jord! Legg ikkje klaga mi til kvile!

O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.

19 Alt no mitt vitne er i himmeln, min målsmann i det høge bur.

Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

20 Når mine vener spottar meg; til Gud eg tårut auga vender.

Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

21 Han døme millom Gud og mann og millom mannen og hans ven.

o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

22 Og ikkje mange år det vert fyrr eg gjeng burt og kjem’kje att.

No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.