Jobs 13
1 Ja, allting hev mitt auga set og øyra høyrde og forstod;
Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.
2 alt det de veit, det veit eg og; for dykk eg ei tilbake stend.
Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.
3 Men eg til Allvalds Gud vil tala, med Gud eg vil til retten ganga;
Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.
4 Men de vil dekkja til med lygn, er berre ugagnslækjarar.
Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!
5 Å, gjev de vilde tegja still, so kunde det for visdom gjelda.
Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!
6 Høyr på den skrapa eg vil gjeva, merk når mi lippa åtak gjer!
Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.
7 Vil de forsvara Gud med lygn? Vil de hans sak med urett verja?
Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?
8 Vil de for honom gjera mismun, og spela Guds sakførarar?
Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?
9 Gjeng det dykk vel, når han dykk prøver? Kann de han narra som eit mennesk’?
Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka?
10 Han skal so visst dykk straffa strengt, um de slik mismunn gjer i løynd.
Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti.
11 Med høgdi si han skræmar dykk, hans rædsla yver dykk skal falla.
Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?
12 Og dykkar kraft-ord vert til oska, og dykkar prov til blaute leir.
Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.
13 Teg stilt, lat meg tala ut, so fær det gå meg som det kann!
Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.
14 Kvi skuld’ eg ta mitt kjøt i tenner? Og halda livet mitt i handi?
Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?
15 Han drep meg, ei eg ventar anna, mi ferd for han lik’vel eg hævdar.
On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.
16 Men ogso det skal hjelpa meg; hjå han fær ingen urein møta.
I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.
17 So høyr då det eg segja vil; lat meg for dykkar øyro tala!
Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda.
18 Eg saki hev til rettes lagt; eg skal få rett, det veit eg visst.
Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.
19 Kven er det som med meg kann strida? Eg skulde tegja stilt og døy.
Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'.
20 Tvo ting må du spara meg for; då løyner eg meg ikkje for deg:
Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:
21 Di hand lyt burt frå meg du taka, lat ei di rædsla skræma meg!
digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.
22 Stemn meg so inn! eg stend til svars; eller eg talar og du svarar.
Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.
23 Kor mange brot og synder hev eg? Seg meg mi misgjerd og mi synd!
Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.
24 Kvifor vil du di åsyn løyna og for ein fiend’ halda meg?
Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?
25 Vil eit burtblåse blad du skræma? Forfylgja du eit visna strå? -
Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?
26 Når du idømer meg slik straff og let meg erva ungdoms synder
O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,
27 og legg i stokken mine føter, og vaktar alle mine vegar, slær krins um mine foteblad.
koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!
28 Og det mot ein som morkna er, lik klædeplagg som mol et upp.
Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!
