Predikerens 1
1 Ord av Preikaren, son åt David, konge i Jerusalem.
Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2 Fåfengt, fåfengt! segjer Preikaren, fåfengt, fåfengt! Alt er fåfengt.
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
3 Kva vinning hev mannen av alt si møda som han møder seg med under soli?
Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
4 Ætt gjeng, og ætt kjem, medan jordi æveleg stend.
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
5 Og soli renn, og soli glar, og ho skundar seg att til staden sin der som ho plar renna.
Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
6 Vinden gjeng imot sud og snur seg mot nord, han snur seg og snur seg og kjem attende til kringlaupet sitt.
Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
7 Alle elvar renn ut i havet, men havet vert ikkje fullt, dit som elvarne fyrr hev runne, held dei alltid på å renna.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
8 Allting strevar so ingen det ut kann segja, ikkje vert auga mett av å sjå, og ikkje vert øyra fyllt av å høyra.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
9 Det som hev vore, er det som skal vera, og det som hev hendt, er det som skal henda; det finst inkje nytt under soli.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10 Skulde dei segja um noko: «Sjå, dette er nytt!» - so hev det longe vore til i fordums tider som var fyre oss.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo.
11 Me hev inkje minne um deim som fyrr hev livt, og dei som sidan skal koma, vil ikkje heller liva i minnet hjå deim som etterpå kjem.
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
12 Eg, Preikaren, var konge yver Israel i Jerusalem.
Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13 Eg lagde hugen på å granska og å ransaka med visdom alt det som hender under himmelen. Det er ei leid plåga som Gud hev gjeve mannsborni å plågast med.
I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
14 Eg såg på alt det som hender under soli, og so var det fåfengt alt i hop og jag etter vind.
Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
15 Det bogne kann ikkje beinkast, og det vantande kann ikkje reknast.
Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
16 Eg tenkte med meg sjølv: «Sjå no hev eg vunne meg større og rikare visdom enn alle dei som hev rådt yver Jerusalem fyre meg, og hjarta mitt hev set visdom og kunnskap i rikt mål.»
Rekoh onda sam sebi: “Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.”
17 Eg lagde hugen på å skyna visdomen og skyna vitløysa og dårskap. Men eg skyna at det var jag etter vind det og.
Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
18 For med mykje visdom du mykje gremmest, og aukar du kunnskap, so aukar du kvida.
Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.
