Salmenes 132
1 En sang ved festreisene. Herre, gi David lønn for hans møie,
Hodočasnička pjesma.
2 han som tilsvor Herren, gav Jakobs Veldige det løfte:
Spomeni se, o Jahve, Davida i sve revnosti njegove: kako se Jahvi zakleo, zavjetovao Snazi Jakovljevoj:
3 Jeg vil ikke gå inn i mitt huses telt, jeg vil ikke stige op på min sengs leie,
“Neću ući u šator doma svog nit' uzaći na ležaj svoje postelje,
4 jeg vil ikke unne mine øine søvn, mine øielokk slummer,
neću pustit' snu na oči nit' počinka dati vjeđama,
5 før jeg finner et sted for Herren, en bolig for Jakobs Veldige!
dok Jahvi mjesto ne nađem, boravište Snazi Jakovljevoj.”
6 Se, vi hørte om den i Efrata, vi fant den i skogsbygden.
Eto, čusmo za nj u Efrati, nađosmo ga u Poljima jaarskim.
7 Vi vil komme til hans bolig, vi vil tilbede for hans føtters skammel.
Uđimo u stan njegov, pred noge mu padnimo!
8 Reis dig, Herre, og kom til ditt hvilested, du og din styrkes ark!
“Ustani, o Jahve, pođi k svom počivalištu, ti i Kovčeg sile tvoje!
9 La dine prester klæ sig i rettferd og dine fromme rope med fryd!
Svećenici tvoji nek' se obuku u pravednost, pobožnici tvoji nek' radosno kliču!
10 For Davids, din tjeners skyld vise du ikke din salvedes åsyn tilbake!
Poradi Davida, sluge svojega, ne odvrati lica od svog pomazanika!”
11 Herren har svoret David en sann ed, som han ikke vil gå fra: Av ditt livs frukt vil jeg sette konger på din trone;
Jahve se zakle Davidu zakletvom tvrdom od koje neće odustati: “Potomka tvoje utrobe posadit ću na prijestolje tvoje.
12 dersom dine barn holder min pakt og mine vidnesbyrd, som jeg vil lære dem, da skal også deres barn for all tid sitte på dine trone.
Budu li ti sinovi Savez moj čuvali i naredbe kojima ih učim, i sinovi će njini dovijeka sjedit' na tvom prijestolju.”
13 For Herren har utkåret Sion, han har attrådd det til sin bolig:
Jer Jahve odabra Sion, njega zaželje sebi za sjedište.
14 Dette er mitt hvilested til evig tid; her vil jeg bo, fordi jeg har attrådd det.
“Ovo mi je počivalište vječno, boravit ću ovdje jer tako poželjeh.
15 Dets mat vil jeg velsigne, dets fattige vil jeg mette med brød,
Žitak ću njegov blagosloviti, siromahe nahraniti kruhom.
16 og dets prester vil jeg klæ med fryd.
Svećenike njegove u spas ću odjenuti, sveti će njegovi kliktati radosno.
17 Der vil jeg la et horn vokse op for David, gjøre i stand en lampe for min salvede.
Učinit ću da ondje za Davida rog izraste, pripravit ću svjetiljku za svog pomazanika.
18 Hans fiender vil jeg klæ i skam, men på ham skal hans krone stråle.
U sram ću mu obući dušmane, a na njemu će blistat' vijenac moj.”
