< Markus 5 >
1 Og de kom over på hin side av sjøen, til gerasenernes bygd.
Pea naʻa nau tuku mai ki he kauvai ʻe taha ʻoe tahi, ki he fonua ʻoe kakai Kataline.
2 Og da han var gått ut av båten, kom det straks mot ham ut av gravene en mann som var besatt av en uren ånd.
Pea kuo haʻu ia mei he vaka, pea fakafetaulaki leva kiate ia ʻae tangata mei he ngaahi faʻitoka, pea naʻe ʻiate ia ʻae laumālie ʻuli,
3 Han hadde sitt tilhold der i gravene, og de kunde ikke lenger binde ham, ikke engang med lenker;
Pea naʻe nofo pe ia ʻi he ngaahi faʻitoka; pea naʻe ʻikai ha tangata te ne faʻa haʻi ʻaki ia ʻae ngaahi ukamea fihifihi:
4 for han hadde ofte vært bundet med fot-jern og lenker, og lenkene hadde han revet av sig, og fot-jernene hadde han sønderslitt, og ingen kunde rå med ham,
He koeʻuhi kuo liunga lahi hono haʻi ʻaki ʻae ngaahi ukamea fakamaʻu mo e ngaahi ukamea fihifihi, pea kuo ne motumotuhi ʻae ngaahi ukamea fihifihi, pea motumotu mo e ngaahi ukamea fakamaʻu: pea kuo ʻikai faʻa fakalalata ia ʻe ha taha.
5 og han var alltid, natt og dag, i gravene og på fjellene og skrek og slo sig selv med stener.
Pea naʻe ʻi he ngaahi moʻunga ia mo e ngaahi faʻitoka maʻuaipē, ʻi he pō mo e ʻaho, ʻo ne tangi ai, mo ne tafatafaʻi ʻaki ia ʻae ngaahi maka.
6 Og da han så Jesus langt borte, løp han til og falt ned for ham,
Ka ʻi heʻene mamata mei he mamaʻo kia Sisu, naʻa ne lele ʻo hū kiate ia.
7 og ropte med høi røst: Hvad har jeg med dig å gjøre, Jesus, du den høieste Guds Sønn? Jeg besverger dig ved Gud at du ikke må pine mig!
ʻO tangi leʻo lahi, ʻo ne pehē, “Ko e hā au kiate koe, Sisu, ko e ʻAlo ʻoe fungani ʻOtua māʻolunga? ʻOku ou hū tōtōaki kiate koe ʻi he ʻOtua, ke ʻoua naʻa ke fakamamahiʻi au.”
8 For han sa til ham: Far ut av mannen, du urene ånd!
(He naʻa ne pehē kiate ia, “Haʻu kituʻa mei he tangata, ʻa koe ko e laumālie ʻuli.”)
9 Og han spurte ham: Hvad er ditt navn? Og han sa til ham: Legion er mitt navn; for vi er mange.
Pea ne fehuʻi kiate ia, “Ko hai ho hingoa?” Pea pehēange ʻe ia, “Ko Lisione hoku hingoa; he ʻoku mau tokolahi.”
10 Og han bad ham meget at han ikke måtte drive dem ut av bygden.
Pea ne kole fakamātoato kiate ia ke ʻoua naʻa ne kapusi ʻakinautolu mei he fonua.
11 Men det gikk en stor svinehjord og beitet der ved fjellet,
Pea naʻe ʻi ai, ʻo ofi ki he ngaahi moʻunga, ʻae fanga puaka lahi naʻe fafanga.
12 Og de bad ham: Send oss inn i svinene, så vi kan fare i dem!
Pea kole ʻe he kau laumālie kotoa pē kiate ia, ʻo pehē, “Fekau ʻakimautolu ki he fanga puaka, koeʻuhi ke mau hū ki ai.”
13 Og han gav dem lov til det. Og de urene ånder fór ut og fór i svinene; og hjorden styrtet sig ut over stupet ned i sjøen, omkring to tusen i tallet, og druknet i sjøen.
Pea tuku leva ʻe Sisu ke nau [fai ia]. Pea ʻalu atu ʻae kau laumālie ʻuli, ʻo hū ki he fanga puaka: pea feleleʻi ʻo ʻoho ʻae fanga puaka ʻi he potu tahifohifo ki tahi, (naʻa nau toko ua afe nai; ) pea melemo ʻi he tahi.
14 Og de som gjætte dem, tok flukten, og fortalte det i byen og i bygden. Og folk kom ut for å se hvad som hadde hendt.
Pea feholaki ʻakinautolu naʻe tauhi ʻae fanga puaka, ʻo fakahā ki he kolo, pea mo e tukuʻuta. Pea naʻa nau ʻalu ange ke mamata ki he meʻa kuo fai.
15 Og de kom til Jesus og så den besatte sitte påklædd og ved sans og samling, han som hadde vært besatt av legionen, og de blev forferdet.
Pea nau haʻu kia Sisu, ʻo mamata kiate ia naʻe ulusino ai ʻae laumālie ʻuli, ʻo ne maʻu ʻae lisione, ʻoku nofo ia, kuo kofu, pea poto hono loto: pea nau manavahē
16 Og de som hadde sett det, fortalte dem hvorledes det var gått med den besatte, og om svinene.
Pea ko kinautolu naʻe mamata [ki ai], naʻa nau fakahā kiate kinautolu ʻae meʻa naʻe hoko kiate ia naʻe ulusino ai ʻae tēvolo, pea mo e meʻa ki he fanga puaka.
17 Og de begynte å be ham at han vilde dra bort fra deres landemerker.
Pea nau kole leva kiate ia ke ne ʻalu ʻi honau fonua.
18 Og da han gikk i båten, bad den besatte om å få være med ham.
Pea kuo ʻalu ia ki vaka, pea ko ia naʻe ulusino ai ʻae tēvolo ne kole kiate ia ke na nonofo.
19 Og han gav ham ikke lov, men sa til ham: Gå hjem til dine og fortell dem hvor store ting Herren har gjort imot dig, og at han har miskunnet sig over dig!
Ka naʻe ʻikai loto ki ai ʻa Sisu, ka naʻa ne pehē, “ʻAlu ki ho ʻapi ki ho kāinga, mo fakahā kiate kinautolu ʻae ngaahi meʻa lahi kuo fai ʻe he ʻEiki maʻau, mo ʻene manavaʻofa kiate koe.”
20 Og han gikk bort og begynte å kunngjøre i Dekapolis hvor store ting Jesus hadde gjort imot ham; og alle undret sig.
Pea ne ʻalu ia, ʻo fua fakahā ʻi Tikapolisi ʻae ngaahi meʻa lahi kuo fai ʻe Sisu maʻana: pea ofo ai kotoa pē.
21 Og da Jesus var faret over med båten til hin side igjen, samlet meget folk sig om ham; og han var ved sjøen.
Pea kuo toe folau ʻa Sisu ʻi he vaka ki he kauvai ʻe taha, pea kātoa ai kiate ia ʻae kakai tokolahi: pea kuo ofi ia ki tahi.
22 Og det kom en av synagoge-forstanderne ved navn Jairus; og da han så ham, falt han ned for hans føtter,
Pea vakai, naʻe ʻalu ange ʻae tokotaha ʻoe kau pule ʻoe falelotu, ko Sailosi hono hingoa; pea ʻi heʻene mamata kiate ia, naʻa ne tō hifo ki hono vaʻe,
23 og han bad ham meget og sa: Min datter ligger på det siste; kom og legg dine hender på henne, så hun må bli frelst og leve!
ʻO ne kole fakamātoato kiate ia, ʻo pehē, “Ko hoku ʻofefine siʻi ʻoku tei mate: haʻu, ʻo hili ho nima kiate ia, koeʻuhi ke moʻui ai: pea ʻe moʻui ia.”
24 Og han gikk bort med ham, og meget folk fulgte ham, og de trengte ham.
Pea naʻa na ō mo [Sisu]; pea muimui kiate ia ʻae kakai tokolahi, ʻo fakaʻefihia ia.
25 Og der var en kvinne som hadde hatt blodsott i tolv år;
Pea ko e fefine ʻe tokotaha, naʻe hongofulu ma ua ʻae taʻu ʻoe ʻau toto ʻiate ia,
26 og hun hadde lidt meget av mange læger og satt til alt det hun eide, og hadde ikke hatt nogen hjelp av det, men var heller blitt verre;
Pea kuo lahi ʻae meʻa kuo ne kātaki ʻi he kau faitoʻo tokolahi, pea kuo fakaʻosi ʻe ia ʻa ʻene meʻa kotoa pē, pea ʻikai fakaʻaʻau ki muʻa, kae ʻāsili pe hono mahaki.
27 da hun hadde hørt ryktet om Jesus, kom hun midt iblandt folket og rørte bakfra ved hans klædebon.
Kuo fanongo ia kia Sisu, pea haʻu mo e fononga mei mui, ʻo ala ki hono kofu:
28 For hun sa: Kan jeg få røre, om det så bare er ved hans klær, så blir jeg helbredet.
He kuo pehē ʻe ia, “Kapau teu ala pe ki hono kofu, te u moʻui ai.”
29 Og straks uttørkedes hennes blods kilde, og hun kjente i sitt legeme at hun var helbredet for sin plage.
Pea matuʻu fakafokifā pe ʻae ʻau ʻa hono toto; pea ne ongoʻi ʻi hono sino kuo fakamoʻui ia mei he mahaki ko ia.
30 Og Jesus kjente straks hos sig selv den kraft som gikk ut fra ham, og han vendte sig om i hopen og sa: Hvem var det som rørte ved mine klær?
Pea kuo ʻilo loto ʻe Sisu kuo ʻalu atu ʻiate ia ʻae mālohi, pea ne tafoki ia ki he kakai, mo ne pehē, “Ko hai naʻe ala ki hoku kofu?”
31 Og hans disipler sa til ham: Du ser at folket trenger dig på alle kanter, og du sier: Hvem var det som rørte ved mig?
Pea pehēange ʻene kau ākonga kiate ia, “ʻOku ke vakai ki he tokolahi ʻoku fakaʻefi koe, pea ʻoku ke pehē, ‘Ko hai kuo ala kiate au?’”
32 Og han så sig om for å få øie på henne som hadde gjort dette.
Pea vakai foli ʻe ia ke mamata kiate ia kuo ne fai ʻae meʻa ni.
33 Men kvinnen kom redd og skjelvende, for hun visste hvad som var skjedd med henne, og hun falt ned for ham og sa ham hele sannheten.
Ka kuo ʻilo ʻe he fefine ʻaia kuo fai kiate ia, pea haʻu ia, ʻoku manavahē mo tetetete, ʻo tō ki lalo ʻi hono ʻao, ʻo ne tala kiate ia ʻae moʻoni kotoa pē.
34 Da sa han til henne: Datter! din tro har frelst dig; gå bort i fred, og vær helbredet for din plage!
Pea ne pehē kiate ia, “ʻOfefine, kuo fakamoʻui koe ʻe hoʻo tui; ʻalu ʻi he fiemālie, pea ke moʻui mei hoʻo mahaki.”
35 Mens han ennu talte, kom det folk fra synagoge-forstanderen og sa: Din datter er død; hvorfor umaker du mesteren lenger?
Kae lolotonga ʻene lea, mo e haʻu [ʻae niʻihi ]mei [he fale ]ʻoe pule ʻoe falelotu, ʻonau pehē, “Kuo pekia ho ʻofefine: ko e hā ʻoku ke kei fakafiu ai ʻae ʻEiki?”
36 Men Jesus hørte det ord som blev sagt, og sa til synagoge-forstanderen: Frykt ikke, bare tro!
Pea kuo fanongo leva ʻe Sisu ki he lea naʻe lea ʻaki, pea pehē ʻe ia ki he pule ʻoe falelotu, “ʻOua te ke manavahē, ka ke tui pe.”
37 Og han lot ingen følge med sig uten Peter og Jakob og Johannes, Jakobs bror.
Pea naʻe ʻikai tuku ʻe ia ke muimui ha tokotaha kiate ia, ka ko Pita, mo Semisi, mo Sione ko e tokoua ʻo Semisi.
38 Og de kom til synagoge-forstanderens hus, og han så en larmende hop og folk i stor gråt og jammer,
Pea hoko ia ki he fale ʻoe pule ʻoe falelotu, ʻo mamata ki he maveuveu, mo kinautolu naʻe tangi mo tangilāulau lahi.
39 og han gikk inn og sa til dem: Hvorfor larmer og gråter I? Barnet er ikke død; hun sover.
Pea kuo hū ia ki loto [fale], mo ne pehē kiate kinautolu, “Ko e hā ʻoku mou maveuveu, mo tangi ai? ʻOku ʻikai mate ʻae taʻahine, ka ʻoku mohe [pe].”
40 Og de lo ham ut. Men han driver alle ut, og tar med sig barnets far og mor og dem som var med ham, og går inn der hvor barnet var.
Ka naʻa nau kakata manuki kiate ia. Pea kuo fekau ʻe ia ke nau ʻalu kotoa pē kituʻa, pea ne ʻave ʻae tamai mo e faʻē ʻae taʻahine, mo kinautolu naʻe ʻiate ia, pea nau hū ki he potu ʻoku tokoto ai ʻae taʻahine.
41 Og han tar barnet ved hånden og sier til henne: Talita kumi; det er utlagt: Pike! jeg sier dig: Stå op!
Pea ne puke ʻae nima ʻoe taʻahine, mo ne pehē kiate ia, “Talita kiumi;” ʻaia ko hono ʻuhinga, “Taʻahine, ʻoku ou pehē kiate koe, Tuʻu hake.”
42 Og straks stod piken op og gikk omkring; for hun var tolv år gammel. Og de blev storlig forferdet.
Pea tuʻu hake leva ʻae taʻahine, ʻo ʻeveʻeva; he kuo hongofulu ma ua hono taʻu. Pea naʻe ofo ai ʻakinautolu ʻi he ofo lahi.
43 Og han bød dem strengt at ikke nogen skulde få dette å vite; og han sa at de skulde gi henne noget å ete.
Pea ne fekau mālohi kiate kinautolu ke ʻoua naʻa ʻilo ia ʻe ha taha; mo ne fekau ke ʻatu ha meʻakai kiate ia.