Salamo 104
1 Andriaño t’Iehovà, ry troko; ry Iehovà Andrianañahareko, jabahinake irehe, asiñe naho volonahetse ro misaroñ’ azo,
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom,
2 ihemiholonkon-kazavañe hoe sarimbo; velare’o hoe tèmetse o likerañeo.
svjetlošću ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator,
3 Ampandrè’e an-drano ao o faham-batsa’eo, anoe’e sarete’e o rahoñeo, draidraite’e añ’ ela’ o tiokeo.
na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ.
4 Anoe’e ira’e o tiokeo, mpitoro’e o afo mibelañeo.
Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega.
5 Naore’e amo faha’eo ty tane toy, soa tsy hasiotse nainai’e donia.
Zemlju si stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova,
6 Siniki’o hoe saroñe i lalekey; nijohañe ambone’ o vohitseo ty rano;
pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode;
7 Nibioñe iereo te trinevo’o, nibororoñe mb’eo ami’ty fivolan’ ampi’o;
na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše.
8 Nionjoñe o vohitseo, nilempotse o vavataneo, mb’amo toetse tinendre’o ho a iareoo
Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio.
9 Jinado’o efetse tsy hililara’e; tsy mone hibalike hañàmpo ty tane toy.
Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.
10 Añirahe’e rano migoangoañe o goledoñeo; mikararak’ añivo’ o vohitseo;
Izvore svraćaš u potoke što žubore među brdima.
11 ampinome’ iereo rano o bibin-kivoke iabio; afa-karan-drano o borìke lìio.
Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeđ gase u njima.
12 Mimoneñe añ’olo’ iereo eo o voron-dikerañeo; mivolañe an-tsinga-katae ey.
Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.
13 Tondraha’e hirik’amo efe’e amboneo o vohitseo; mahaeneñe ty tane toy o vokam-pitoloña’eo.
Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.
14 Ampitiria’e ahetse o añombeo, vaho añañe, vale’ ty fitoloña’ ondatio, hampahavokare’e haneñe ty tane,
Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje
15 naho divay hampifale ty arofo’ ondaty, naho solike hañamendo ty lahara’e, vaho mahakama hahavaño ty arofo’e.
i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.
16 Enen-drano o hatae’ Iehovào, o mendorave’ i Lebanone nambolè’eo,
Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi.
17 ama’e ao ro anoa’ o voroñeo traño; naho ty fañaoke, anakao ty akiba’e.
Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
18 Ho a o ose lì-o o vohitse aboo; fiampiram-panaloke o tevañeo.
Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.
19 Nanoe’e fifotoañañe i volañey; apota’ i àndroy ty toem-pitsofora’e.
Ti si stvorio mjesec da označuje vremena i sunce znade kada ima zaći.
20 Tinendre’o i ieñey, mivotrake te haleñe ty fitingatingàña’ ze hene biby añ’ala ao.
Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske.
21 Mitreñe, mitsatsa hena o liona tora’eo, mipay ty hane’e aman’ Añahare.
Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže.
22 Ie manjirike i àndroy, mipoliotse iereo vaho mandre an-dakato’e ao.
Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje.
23 Miavotse mb’am-pitoloña’e mb’eo ondatio, ampara’ te haleñe.
Tad čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri.
24 O ry Iehovà, akore ty hamaro’ o fitoloña’oo! kila nanoe’o an-kihitse; manitsike ty tane toy o vara’oo.
Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.
25 Indroke i riakey, jabajaba mihenehene, ifamorohotam-biby tsy hay iaheñe— ty kede naho ty bey.
Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike.
26 Ama’e ty ionjonan-dakam-bey, naho i fañaneñe nitsenè’o hihisa aoy.
Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu.
27 Songa mandiñ’ Azo hamahana’o haneñ’ an-tsa’e.
I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme.
28 Anjotsoa’o, le atonto’ iareo, sokafe’o ty fità’o, vaho hene ànjan-draha soa.
Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
29 Aeta’o ty lahara’o, le lonjetse iereo; sintone’o ty kofò’e, le mihomake mimpoly an-debok’ ao.
Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.
30 Irahe’o t’i Arofo’o, mioreñe iereo, vaho vaoe’o ty tarehe’ ty tane toy.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.
31 Tsy mb’ia ho modo ty enge’ Iehovà; ho rebehe’ Iehovà o fitoloña’eo,
Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim!
32 Mampititititike ty tane toy te vazohoe’e, mahatoeñe o vohitseo te edrè’e.
On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime.
33 Ho saboeko t’Iehovà kanao mbe velon-draho; ho rengèko an-tsabo t’i Andrianañahare katao mbe mahakofòke.
Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.
34 Toe mamy t‘ie itsakoreakoo, ifaleako t’Iehovà.
Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.
35 Ho mongoreñe an-tane atoy o mpanan-tahiñeo le tsy ho eo o lo-tserekeo. Andriaño t’Iehovà, ry troko. Treño t’Ià.
Nek' zločinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!
