Joba 14

1 Ondaty nasaman’ ampelao, tsy lava-ohatse vaho lifo-kasotriañe,

Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira.

2 hoe voñen-katae ty fionjona’e le miheatse, mihelañe hoe talinjo fa tsy mitoetse.

Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.

3 Harefa’o vaho hasese’o an-jaka ama’o ao?

I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!

4 Ia ty mahaakatse ty malio ami’ty maleotse? Leo raike.

Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko.

5 Kanao fa nalahatse o andro’eo, fa ama’o ty ia’ o vola’eo vaho fa najado’o o efetse tsy handilara’eo,

Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi.

6 ampitoliho añe ty fijilova’o, hitofa’e, ampara’ te henefe’e o andro’eo, manahake ty mpièke

Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrši kao nadnièar dan svoj.

7 Manan-ko tamae’e ty hatae, ie firaeñe ro mbe mitiry avao, vaho tsy milesa o tora’eo.

Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se još omladiti i da neæe biti bez izdanaka;

8 Ndra te mihaantetse an-tane ao o vaha’eo, naho mate an-debok’ ao i foto’ey,

Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,

9 fa ie mañantson-drano ro hibotiboty vaho handrevake hoe ana-katae.

Èim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.

10 Fe mihomake t’i Raolombelo vaho mitsalalampatse; mipetroke t’indaty, le aia?

A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je?

11 Hambañe ami’ty fisiha’ o sihanakeo naho ty fimaiha’ o sakao ampara’ te kapaike,

Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne,

12 ty fandrea’ ondaty tsy hitroatse, tsy hivañone ampara’ te mihelañe o likerañeo, vaho tsy ho barakaofeñe amy firota’ey.

Tako èovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega.

13 Ehe t’ie haeta’o an-tsikeokeok’ao, le hakafi’o ampara’ te mimpoly ty haviñera’o, vaho hampitsatoha’o andro hahatiahia’o ahy! (Sheol h7585)

O da me hoæeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad æeš me se opomenuti! (Sheol h7585)

14 Ie vilasy ondatio, mbe ho veloñe hao? Fe ho liñisako amo hene androm-pitoroñakoo ampara’ te tondroke ty fañovàñe ahiko.

Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena.

15 Hikanjy irehe le hanoiñe iraho; ho maniña’o ty satam-pità’o.

Zazvaæeš, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeš.

16 Fe henaneo, tinoñe’o o liakoo, ie mbe tsy vazoho’o ty fandilarako;

A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.

17 rinohy an-karoñe ao o tahikoo, vaho lombofa’o o hakeokoo.

Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.

18 Mivoravora i vohitse mihotrakey, naho misitse an-toe’e ty vato;

Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,

19 mivañen-drano o vongam-batoo; saohe’ o rano-vohitseo ty mena’ i taney; Izay ty androtsaha’o ty fitama’ ondatio.

I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaš u ništa.

20 Iambotraha’o nainai’e, le mihelañe añe; ovae’o ty tarehe’e vaho irahe’o mb’eo.

Nadvlaðuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.

21 Asiñeñe o ana’eo, fa tsy apota’e; mifotsake, fa tsy fohi’e.

Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.

22 O marare amy nofo’eio avao ro tsapa’e, ty tro’e avao ro iroveta’e.

Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.