Isaia 4

1 Amy andro zay, ho fihine’ ty rakemba fito ty lahilahy, hanao ty hoe: Ty mahakama’ay avao ty ho kamae’ay, naho ty saro’ay avao ty hiombea’ay; fe angao ho tokaveñe ami’ty tahina’o zahay, hañafahañe ty hasalara’ay.

I u ono vrijeme sedam æe žena uhvatiti jednoga èovjeka govoreæi: svoj æemo hljeb jesti i svoje æemo odijelo nositi, samo da se zovemo tvojim imenom, skini s nas sramotu.

2 Ho fanjàka naho hanañ’engeñe ty tora-mionjo’ Iehovà amy andro zay, vaho ho fisengeañe naho volonahe’ ty nibotitsike am’Israele ty voka’ i taney.

U ono vrijeme biæe klica Gospodnja na slavu i èast, i plod zemaljski na krasotu i diku ostatku Izrailjevu.

3 Ho tondroke te hatao miavake ze sehanga’e amy Tsione ao naho ze honka’e am’ Ierosalaime ao, eka, ze hene sinokitse ho veloñe e Ierosalaime ao,

I ko ostane u Sionu i ko još bude u Jerusalimu, zvaæe se svet, svaki ko bude zapisan za život u Jerusalimu,

4 ie fa sinasa’ i Talè amo anak’ampela’ Israeleo ty haleora’e; naho fa nimongore’e ty lio’ Ierosalaime boak’ añ’ate’e ao ami’ty arofon-jaka naho ami’ty arofom-piforehetañe.

Kad Gospod opere neèistotu kæeri Sionskih i iz Jerusalima oèisti krv njegovu duhom koji sudi i sažiže.

5 Le hanoe’ Iehovà ambone’ ze akiba ambohi’ i Tsione eo naho ambone’ o firimboña’eo ty rahoñe an-katoeñe te handro, vaho ty fireandreañ’ afo milebaleba te haleñe; le ho ey ty lafike ambone’ o engeñe iabio.

Gospod æe stvoriti nad svakim stanom na gori Sionskoj i nad zborovima njezinijem oblak danju s dimom i svjetlost plamena ognjenoga noæu, jer æe nad svom slavom biti zaklon.

6 Le ho eo ka ty bandrabandra naho antoandro amy hatrevohañey, naho fipalirañe vaho fitampinañe ami’ty tio-bey naho amo orañeo.

I biæe koliba, da sjenom zaklanja danju od vruæine i da bude utoèište i zaklon od poplave i od dažda.