Job 37
1 super hoc expavit cor meum et emotum est de loco suo
I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta.
2 audite auditionem in terrore vocis eius et sonum de ore illius procedentem
Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
3 subter omnes caelos ipse considerat et lumen illius super terminos terrae
Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
4 post eum rugiet sonitus tonabit voce magnitudinis suae et non investigabitur cum audita fuerit vox eius
Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti što odgaða kad se èuje glas njegov.
5 tonabit Deus in voce sua mirabiliter qui facit magna et inscrutabilia
Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
6 qui praecipit nivi ut descendat in terram et hiemis pluviis et imbri fortitudinis suae
Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
7 qui in manu omnium hominum signat ut noverint singuli opera sua
Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
8 ingredietur bestia latibulum et in antro suo morabitur
Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
9 ab interioribus egreditur tempestas et ab Arcturo frigus
S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
10 flante Deo concrescit gelu et rursum latissimae funduntur aquae
Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se.
11 frumentum desiderat nubes et nubes spargunt lumen suum
I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom.
12 quae lustrant per circuitum quocumque eas voluntas gubernantis duxerit ad omne quod praeceperit illis super faciem orbis terrarum
I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
13 sive in una tribu sive in terra sua sive in quocumque loco misericordiae suae eas iusserit inveniri
Èini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo.
14 ausculta haec Iob sta et considera miracula Dei
Èuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija.
15 numquid scis quando praeceperit Deus pluviis ut ostenderent lucem nubium eius
Znaš li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega?
16 numquid nosti semitas nubium magnas et perfectas scientias
Znaš li kako vise oblaci? Znaš li èudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
17 nonne vestimenta tua calida sunt cum perflata fuerit terra austro
Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?
18 tu forsitan cum eo fabricatus es caelos qui solidissimi quasi aere fusi sunt
Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
19 ostende nobis quid dicamus illi nos quippe involvimur tenebris
Nauèi nas šta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu.
20 quis narrabit ei quae loquor etiam si locutus fuerit homo devorabitur
Hoæe li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
21 at nunc non vident lucem subito aer cogitur in nubes et ventus transiens fugabit eas
Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar proðe i oèisti ga;
22 ab aquilone aurum venit et ad Deum formidolosa laudatio
Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
23 digne eum invenire non possumus magnus fortitudine et iudicio et iustitia et enarrari non potest
Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi.
24 ideo timebunt eum viri et non audebunt contemplari omnes qui sibi videntur esse sapientes
Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.
