Job 10
1 taedet animam meam vitae meae dimittam adversum me eloquium meum loquar in amaritudine animae meae
Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
2 dicam Deo noli me condemnare indica mihi cur me ita iudices
Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
3 numquid bonum tibi videtur si calumnieris et opprimas me opus manuum tuarum et consilium impiorum adiuves
TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
4 numquid oculi carnei tibi sunt aut sicut videt homo et tu videbis
Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
5 numquid sicut dies hominis dies tui et anni tui sicut humana sunt tempora
Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
6 ut quaeras iniquitatem meam et peccatum meum scruteris
Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
7 et scias quia nihil impium fecerim cum sit nemo qui de manu tua possit eruere
kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
8 manus tuae plasmaverunt me et fecerunt me totum in circuitu et sic repente praecipitas me
Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
9 memento quaeso quod sicut lutum feceris me et in pulverem reduces me
Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
10 nonne sicut lac mulsisti me et sicut caseum me coagulasti
Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
11 pelle et carnibus vestisti me et ossibus et nervis conpegisti me
Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
12 vitam et misericordiam tribuisti mihi et visitatio tua custodivit spiritum meum
S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
13 licet haec celes in corde tuo tamen scio quia universorum memineris
Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
14 si peccavi et ad horam pepercisti mihi cur ab iniquitate mea mundum me esse non pateris
da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
15 et si impius fuero vae mihi est et si iustus non levabo caput saturatus adflictione et miseria
Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
16 et propter superbiam quasi leaenam capies me reversusque mirabiliter me crucias
Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
17 instauras testes tuos contra me et multiplicas iram tuam adversum me et poenae militant in me
optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
18 quare de vulva eduxisti me qui utinam consumptus essem ne oculus me videret
Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
19 fuissem quasi qui non essem de utero translatus ad tumulum
bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
20 numquid non paucitas dierum meorum finietur brevi dimitte ergo me ut plangam paululum dolorem meum
Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
21 antequam vadam et non revertar ad terram tenebrosam et opertam mortis caligine
prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
22 terram miseriae et tenebrarum ubi umbra mortis et nullus ordo et sempiternus horror inhabitans
u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”
