Canticum Canticorum 2
1 Ego flos campi, et lilium convallium.
Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu.
2 Sicut lilium inter spinas, sic amica mea inter filias.
Što je ljiljan meðu trnjem, to je draga moja meðu djevojkama.
3 Sicut malus inter ligna silvarum, sic dilectus meus inter filios. Sub umbra illius quem desideraveram, sedi: et fructus eius dulcis gutturi meo.
Što je jabuka meðu drvetima šumskim, to je dragi moj meðu momcima; željeh hlada njezina, i sjedoh, i rod je njezin sladak grlu mojemu.
4 Introduxit me in cellam vinariam, ordinavit in me charitatem.
Uvede me u kuæu gdje je gozba a zastava mu je ljubav k meni.
5 Fulcite me floribus, stipate me malis: quia amore langueo.
Potkrijepite me žbanovima, pridržite me jabukama, jer sam bolna od ljubavi.
6 Laeva eius sub capite meo, et dextera illius amplexabitur me.
Lijeva je ruka njegova meni pod glavom, a desnom me grli.
7 Adiuro vos filiae Ierusalem per capreas, cervosque camporum, ne suscitetis, neque evigilare faciatis dilectam, quoadusque ipsa velit.
Zaklinjem vas, kæeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja.
8 Vox dilecti mei, ecce iste venit saliens in montibus, transiliens colles:
Glas dragoga mojega; evo ga, ide skaèuæi preko gora, poskakujuæi preko humova.
9 similis est dilectus meus capreae, hinnuloque cervorum. en ipse stat post parietem nostrum respiciens per fenestras, prospiciens per cancellos.
Dragi je moj kao srna ili kao jelenèe; evo ga, stoji iza našega zida, gleda kroz prozor, viri kroz rešetku.
10 En dilectus meus loquitur mihi: Surge, propera amica mea, columba mea, formosa mea, et veni.
Progovori dragi moj i reèe mi: ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.
11 Iam enim hiems transiit, imber abiit, et recessit.
Jer gle, zima proðe, minuše daždi, otidoše.
12 Flores apparuerunt in terra nostra, tempus putationis advenit: vox turturis audita est in terra nostra:
Cvijeæe se vidi po zemlji, doðe vrijeme pjevanju, i glas grlièin èuje se u našoj zemlji.
13 ficus protulit grossos suos: vineae florentes dederunt odorem suum. Surge, propera amica mea, speciosa mea, et veni:
Smokva je pustila zametke svoje, i loza vinova ucvala miriše. Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.
14 columba mea in foraminibus petrae, in caverna maceriae, ostende mihi faciem tuam, sonet vox tua in auribus meis: vox enim tua dulcis, et facies tua decora.
Golubice moja u rasjelinama kamenijem, u zaklonu vrletnom! daj da vidim lice tvoje, daj da èujem glas tvoj; jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno.
15 Capite nobis vulpes parvulas, quae demoliuntur vineas: nam vinea nostra floruit.
Pohvatajte nam lisice, male lisice, što kvare vinograde, jer naši vinogradi cvatu.
16 Dilectus meus mihi, et ego illi, qui pascitur inter lilia
Moj je dragi moj, i ja sam njegova, on pase meðu ljiljanima.
17 donec aspiret dies, et inclinentur umbrae. Revertere: similis esto, dilecte mi, capreae, hinnuloque cervorum super montes Bethel.
Dok zahladi dan i sjenke otidu, vrati se, budi kao srna, dragi moj, ili kao jelenèe po gorama razdijeljenijem.
