Psalmorum 39

1 Psalm. Canticum David, in finem, pro Idithum. Dixi: Custodiam vias meas: ut non delinquam in lingua mea. Posui ori meo custodiam, cum consisteret peccator adversum me.

Zborovođi. Jedutunu. Psalam. Davidov. Odlučio sam: “Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik.”

2 Obmutui, et humiliatus sum, et silui a bonis: et dolor meus renovatus est.

Zamukoh, zanijemjeh, glasa ne puštah, ali uzalud - bol mi postade gorča.

3 Concaluit cor meum intra me: et in meditatione mea exardescet ignis.

U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad progovorih svojim jezikom:

4 Locutus sum in lingua mea: Notum fac mihi Domine finem meum. Et numerum dierum meorum quis est: ut sciam quid desit mihi.

“Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan.

5 Ecce mensurabiles posuisti dies meos: et substantia mea tamquam nihilum ante te. Verumtamen universa vanitas, omnis homo vivens.

Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek.

6 Verumtamen in imagine pertransit homo: sed et frustra conturbatur. Thesaurizat: et ignorat cui congregabit ea.

Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.”

7 Et nunc quae est expectatio mea? nonne Dominus? et substantia mea apud te est.

A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!

8 Ab omnibus iniquitatibus meis erue me: opprobrium insipienti dedisti me.

Izbavi me svih mojih bezakonja, ne daj da ruglo budem luđaku!

9 Obmutui, et non aperui os meum, quoniam tu fecisti:

Šutim i usta ne otvaram, jer tako si ti učinio.

10 amove a me plagas tuas.

Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje.

11 A fortitudine manus tuae ego defeci in increpationibus: propter iniquitatem corripuisti hominem. Et tabescere fecisti sicut araneam animam eius: verumtamen vane conturbatur omnis homo.

Ti kaznama popravljaš čovjeka i sve mu najdraže kao moljac rastačeš: tek dašak je svaki čovjek.

12 Exaudi orationem meam Domine, et deprecationem meam: auribus percipe lacrymas meas. Ne sileas: quoniam advena ego sum apud te, et peregrinus, sicut omnes patres mei.

Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji.

13 Remitte mihi, ut refrigerer priusquam abeam, et amplius non ero.

Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!