Psalmorum 38
1 Psalmus David, in recordationem sabbati. Domine ne in furore tuo arguas me, neque in ira tua corripias me.
Gospode! nemoj me karati u gnjevu svojem, niti me nakazati u jarosti svojoj.
2 Quoniam sagittae tuae infixae sunt mihi: et confirmasti super me manum tuam.
Jer strijele tvoje ustrijeliše me, i ruka me tvoja tišti.
3 Non est sanitas in carne mea a facie irae tuae: non est pax ossibus meis a facie peccatorum meorum.
Nema zdrava mjesta na tijelu mojem od gnjeva tvojega; nema mira u kostima mojim od grijeha mojega.
4 Quoniam iniquitates meae supergressae sunt caput meum: et sicut onus grave gravatae sunt super me.
Jer bezakonja moja izaðoše vrh glave moje, kao teško breme otežaše mi.
5 Putruerunt et corruptae sunt cicatrices meae, a facie insipientiae meae.
Usmrdješe se i zagnojiše se rane moje od bezumlja mojega.
6 Miser factus sum, et curvatus sum usque in finem: tota die contristatus ingrediebar.
Zgrèio sam se i pogurio veoma, vas dan idem sjetan;
7 Quoniam lumbi mei impleti sunt illusionibus: et non est sanitas in carne mea.
Jer sam iznutra pun ognja, i nema zdrava mjesta na tijelu mojem.
8 Afflictus sum, et humiliatus sum nimis: rugiebam a gemitu cordis mei.
Iznemogoh i veoma oslabih, rièem od trzanja srca svojega.
9 Domine, ante te omne desiderium meum: et gemitus meus a te non est absconditus.
Gospode! pred tobom su sve želje moje, i uzdisanje moje nije od tebe sakriveno.
10 Cor meum conturbatum est, dereliquit me virtus mea: et lumen oculorum meorum, et ipsum non est mecum.
Srce moje jako kuca, ostavi me snaga moja, i vid oèiju mojijeh, ni njega mi nema.
11 Amici mei et proximi mei adversum me appropinquaverunt, et steterunt. Et qui iuxta me erant, de longe steterunt: et vim faciebant qui quaerebant animam meam.
Drugovi moji i prijatelji moji videæi rane moje otstupiše, daleko stoje bližnji moji.
12 Et qui inquirebant mala mihi, locuti sunt vanitates: et dolos tota die meditabantur.
Koji traže dušu moju namještaju zamku, i koji su mi zlu radi, govore o pogibli i po vas dan misle o prijevari.
13 Ego autem tamquam surdus non audiebam: et sicut mutus non aperiens os suum.
A ja kao gluh ne èujem i kao nijem koji ne otvora usta svojijeh.
14 Et factus sum sicut homo non audiens: et non habens in ore suo redargutiones.
Ja sam kao èovjek koji ne èuje ili nema u ustima svojim pravdanja.
15 Quoniam in te Domine speravi: tu exaudies me Domine Deus meus.
Jer tebe, Gospode, èekam, ti odgovaraj za mene, Gospode, Bože moj!
16 Quia dixi: Nequando supergaudeant mihi inimici mei: et dum commoventur pedes mei, super me magna locuti sunt.
Jer rekoh: da mi se ne svete, i da se ne razmeæu nada mnom, kad se spotakne noga moja.
17 Quoniam ego in flagella paratus sum: et dolor meus in conspectu meo semper.
Jer sam gotov pasti, i tuga je moja svagda sa mnom.
18 Quoniam iniquitatem meam annunciabo: et cogitabo pro peccato meo.
Priznajem krivicu svoju, i tužim radi grijeha svojega.
19 Inimici autem mei vivunt, et confirmati sunt super me: et multiplicati sunt qui oderunt me inique.
Neprijatelji moji žive, jaki su, i (sila) ih ima što me nenavide na pravdi.
20 Qui retribuunt mala pro bonis, detrahebant mihi: quoniam sequebar bonitatem.
Koji mi vraæaju zlo za dobro, neprijatelji su mi zato što sam pristao za dobrim.
21 Ne derelinquas me Domine Deus meus: ne discesseris a me.
Nemoj me ostaviti, Gospode, Bože moj! nemoj se udaljiti od mene.
22 Intende in adiutorium meum, Domine Deus salutis meae.
Pohitaj u pomoæ meni, Gospode, spasitelju moj!
