Psalmorum 38
1 Psalmus David, in recordationem sabbati. Domine ne in furore tuo arguas me, neque in ira tua corripias me.
Psalam. Davidov. Za spomen. Jahve, u srdžbi svojoj nemoj ne karati, i nemoj me kazniti u svojemu gnjevu.
2 Quoniam sagittae tuae infixae sunt mihi: et confirmasti super me manum tuam.
Strijele se tvoje u me zabodoše, ruka me tvoja teško pritisnu:
3 Non est sanitas in carne mea a facie irae tuae: non est pax ossibus meis a facie peccatorum meorum.
na tijelu mi ništa zdravo nema zbog gnjeva tvog, od grijeha mojih mira mi nema kostima.
4 Quoniam iniquitates meae supergressae sunt caput meum: et sicut onus grave gravatae sunt super me.
Zloće moje glavu su mi nadišle, kao preteško breme tište me.
5 Putruerunt et corruptae sunt cicatrices meae, a facie insipientiae meae.
Rane moje zaudaraju i gnjiju zbog bezumnosti moje.
6 Miser factus sum, et curvatus sum usque in finem: tota die contristatus ingrediebar.
Pogurih se sav i zgrčih, povazdan lutam žalostan.
7 Quoniam lumbi mei impleti sunt illusionibus: et non est sanitas in carne mea.
Moji bokovi puni su ognjice, na tijelu mi ništa zdravo nema.
8 Afflictus sum, et humiliatus sum nimis: rugiebam a gemitu cordis mei.
Iscrpljen sam i satrven posve, stenjem od jecanja srca svojega.
9 Domine, ante te omne desiderium meum: et gemitus meus a te non est absconditus.
O Gospode, sve su mi želje pred tobom, i vapaji moji nisu ti skriveni.
10 Cor meum conturbatum est, dereliquit me virtus mea: et lumen oculorum meorum, et ipsum non est mecum.
Srce mi udara silno, snaga me ostavlja i svjetlost vida očinjeg gasi se.
11 Amici mei et proximi mei adversum me appropinquaverunt, et steterunt. Et qui iuxta me erant, de longe steterunt: et vim faciebant qui quaerebant animam meam.
Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše, i moji najbliži stoje daleko.
12 Et qui inquirebant mala mihi, locuti sunt vanitates: et dolos tota die meditabantur.
Namještaju mi zamke oni koji mi život vrebaju, koji mi žele nesreću, propašću mi prijete i uvijek smišljaju prijevare.
13 Ego autem tamquam surdus non audiebam: et sicut mutus non aperiens os suum.
A ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram.
14 Et factus sum sicut homo non audiens: et non habens in ore suo redargutiones.
Postadoh k'o čovjek koji ne čuje i koji u ustima nema odgovora.
15 Quoniam in te Domine speravi: tu exaudies me Domine Deus meus.
Jer u tebe se, o Jahve, uzdam, ti ćeš me uslišati, Jahve, Bože moj!
16 Quia dixi: Nequando supergaudeant mihi inimici mei: et dum commoventur pedes mei, super me magna locuti sunt.
Rekoh: “Nek' se ne raduju nada mnom; kad mi noga posrne, nek' se ne uzdižu nada mnom!”
17 Quoniam ego in flagella paratus sum: et dolor meus in conspectu meo semper.
Jer umalo ne propadoh, i moja je bol svagda preda mnom.
18 Quoniam iniquitatem meam annunciabo: et cogitabo pro peccato meo.
Bezakonje svoje ja priznajem i pun sam žalosti zbog grijeha svojega.
19 Inimici autem mei vivunt, et confirmati sunt super me: et multiplicati sunt qui oderunt me inique.
A koji su bez razloga protiv mene, moćni su, i mnogi su koji me mrze nepravedno.
20 Qui retribuunt mala pro bonis, detrahebant mihi: quoniam sequebar bonitatem.
Za dobro zlom mi uzvraćaju, protive mi se što tražim dobro.
21 Ne derelinquas me Domine Deus meus: ne discesseris a me.
O Jahve, ne ostavljaj me! Bože moj, ne udaljuj se od mene!
22 Intende in adiutorium meum, Domine Deus salutis meae.
Požuri se meni u pomoć, Gospode, spase moj!
