Psalmorum 142

1 Intellectus David, Cum esset in spelunca, oratio. Voce mea ad Dominum clamavi: voce mea ad Dominum deprecatus sum:

Glasom svojim ka Gospodu vièem, glasom svojim Gospodu se molim.

2 Effundo in conspectu eius orationem meam, et tribulationem meam ante ipsum pronuncio.

Izlivam pred njim moljenje svoje, tugu svoju pred njim kazujem,

3 In deficiendo ex me spiritum meum, et tu cognovisti semitas meas. In via hac, qua ambulabam, absconderunt laqueum mihi.

Kad iznemogne u meni duh moj. Ti znaš stazu moju. Na putu, kojim hodim, sakriše mi zamku.

4 Considerabam ad dexteram, et videbam: et non erat qui cognosceret me. Periit fuga a me, et non est qui requirat animam meam.

Pogledam nadesno, i vidim da me niko ne zna; nestade mi utoèišta, niko ne mari za dušu moju.

5 Clamavi ad te Domine, dixi: Tu es spes mea, portio mea in terra viventium.

Vièem k tebi, Gospode; velim: ti si utoèište moje, dio moj na zemlji živijeh.

6 Intende ad deprecationem meam: quia humiliatus sum nimis. Libera me a persequentibus me: quia confortati sunt super me.

Èuj tužnjavu moju; jer se muèim veoma. Izbavi me od onijeh koji me gone, jer su jaèi od mene.

7 Educ de custodia animam meam ad confitendum nomini tuo: me expectant iusti, donec retribuas mihi.

Izvedi iz tamnice dušu moju, da slavim ime tvoje. Oko mene æe se skupiti pravednici, kad mi uèiniš dobro.