Psalmorum 104
1 Psalmus David. Benedic anima mea Domino: Domine Deus meus magnificatus es vehementer. Confessionem, et decorem induisti:
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom,
2 amictus lumine sicut vestimento: Extendens caelum sicut pellem:
svjetlošću ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator,
3 qui tegis aquis superiora eius. Qui ponis nubem ascensum tuum: qui ambulas super pennas ventorum.
na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ.
4 Qui facis angelos tuos, spiritus: et ministros tuos ignem urentem.
Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega.
5 Qui fundasti terram super stabilitatem suam: non inclinabitur in saeculum saeculi.
Zemlju si stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova,
6 Abyssus, sicut vestimentum, amictus eius: super montes stabunt aquae.
pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode;
7 Ab increpatione tua fugient: a voce tonitrui tui formidabunt.
na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše.
8 Ascendunt montes: et descendunt campi in locum, quem fundasti eis.
Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio.
9 Terminum posuisti, quem non transgredientur: neque convertentur operire terram.
Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.
10 Qui emittis fontes in convallibus: inter medium montium pertransibunt aquae.
Izvore svraćaš u potoke što žubore među brdima.
11 Potabunt omnes bestiae agri: expectabunt onagri in siti sua.
Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeđ gase u njima.
12 Super ea volucres caeli habitabunt: de medio petrarum dabunt voces.
Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.
13 Rigans montes de superioribus suis: de fructu operum tuorum satiabitur terra:
Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.
14 Producens foenum iumentis, et herbam servituti hominum: Ut educas panem de terra:
Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje
15 et vinum laetificet cor hominis: Ut exhilaret faciem in oleo: et panis cor hominis confirmet.
i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.
16 Saturabuntur ligna campi, et cedri Libani, quas plantavit:
Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi.
17 illic passeres nidificabunt. Herodii domus dux est eorum:
Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
18 montes excelsi cervis: petra refugium herinaciis.
Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.
19 Fecit lunam in tempora: sol cognovit occasum suum.
Ti si stvorio mjesec da označuje vremena i sunce znade kada ima zaći.
20 Posuisti tenebras, et facta est nox: in ipsa pertransibunt omnes bestiae silvae.
Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske.
21 Catuli leonum rugientes, ut rapiant, et quaerant a Deo escam sibi.
Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže.
22 Ortus est sol, et congregati sunt: et in cubilibus suis collocabuntur.
Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje.
23 Exibit homo ad opus suum: et ad operationem suam usque ad vesperum.
Tad čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri.
24 Quam magnificata sunt opera tua Domine! omnia in sapientia fecisti: impleta est terra possessione tua.
Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.
25 Hoc mare magnum, et spatiosum manibus: illic reptilia, quorum non est numerus. Animalia pusilla cum magnis:
Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike.
26 illic naves pertransibunt. Draco iste, quem formasti ad illudendum ei:
Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu.
27 omnia a te expectant ut des illis escam in tempore.
I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme.
28 Dante te illis, colligent: aperiente te manum tuam, omnia implebuntur bonitate.
Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
29 Avertente autem te faciem, turbabuntur: auferes spiritum eorum, et deficient, et in pulverem suum revertentur.
Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.
30 Emittes spiritum tuum, et creabuntur: et renovabis faciem terrae.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.
31 Sit gloria Domini in saeculum: laetabitur Dominus in operibus suis:
Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim!
32 Qui respicit terram, et facit eam tremere: qui tangit montes, et fumigant.
On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime.
33 Cantabo Domino in vita mea: psallam Deo meo quamdiu sum.
Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.
34 Iucundum sit ei eloquium meum: ego vero delectabor in Domino.
Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.
35 Deficiant peccatores a terra, et iniqui ita ut non sint: benedic anima mea Domino.
Nek' zločinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!
