Job 9
1 Et respondens Iob, ait:
A Jov odgovori i reèe:
2 Vere scio quod ita sit, et quod non iustificetur homo compositus Deo.
Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao èovjek biti prav pred Bogom?
3 Si voluerit contendere cum eo, non poterit ei respondere unum pro mille.
Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuæe na jednu.
4 Sapiens corde est, et fortis robore: quis restitit ei, et pacem habuit?
Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio sreæan?
5 Qui transtulit montes, et nescierunt hi quos subvertit in furore suo.
On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraæa ih u gnjevu svom;
6 Qui commovet terram de loco suo, et columnae eius concutiuntur.
On kreæe zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;
7 Qui praecipit Soli, et non oritur: et stellas claudit quasi sub signaculo:
On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapeèaæava zvijezde;
8 Qui extendit caelos solus, et graditur super fluctus maris.
On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;
9 Qui facit Arcturum, et Oriona, et Hyadas, et interiora austri.
On je naèinio zvijezde kola i štape i vlašiæe i druge jugu u dnu;
10 Qui facit magna, et incomprehensibilia, et mirabilia, quorum non est numerus.
On èini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.
11 Si venerit ad me, non videbo eum: si abierit, non intelligam.
Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; proðe, a ja ga ne opazim.
12 Si repente interroget, quis respondebit ei? vel quis dicere potest: Cur ita facis?
Gle, kad uhvati, ko æe ga nagnati da vrati? ko æe mu kazati: šta radiš?
13 Deus, cuius irae nemo resistere potest, et sub quo curvantur qui portant orbem.
Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoænici.
14 Quantus ergo sum ego, ut respondeam ei, et loquar verbis meis cum eo?
A kako bih mu ja odgovarao i birao rijeèi protiv njega?
15 Qui etiam si habuero quippiam iustum, non respondebo, sed meum iudicem deprecabor.
Da sam i prav, neæu mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.
16 Et cum invocantem exaudierit me, non credo quod audierit vocem meam.
Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je èuo glas moj.
17 In turbine enim conteret me, et multiplicabit vulnera mea etiam sine causa.
Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što.
18 Non concedit requiescere spiritum meum, et implet me amaritudinibus.
Ne da mi da odahnem, nego me siti grèinama.
19 Si fortitudo quaeritur, robustissimus est: si aequitas iudicii, nemo audet pro me testimonium dicere.
Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko æe mi svjedoèiti?
20 Si iustificare me voluero, os meum condemnabit me: si innocentem ostendero, pravum me comprobabit.
Da se pravdam, moja æe me usta osuditi; da sam dobar, pokazaæe da sam nevaljao.
21 Etiam si simplex fuero, hoc ipsum ignorabit anima mea, et taedebit me vitae meae.
Ako sam dobar, neæu znati za to; omrzao mi je život moj.
22 Unum est quod locutus sum, et innocentem et impium ipse consumit.
Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire.
23 Si flagellat, occidat semel, et non de poenis innocentum rideat.
Kad bi još ubio biè najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh.
24 Terra data est in manus impii, vultum iudicum eius operit: quod si non ille est, quis ergo est?
Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?
25 Dies mei velociores fuerunt cursore: fugerunt, et non viderunt bonum.
Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra.
26 Pertransierunt quasi naves poma portantes, sicut aquila volans ad escam.
Proðoše kao brze laðe, kao orao kad leti na hranu.
27 Cum dixero: Nequaquam ita loquar: commuto faciem meam, et dolore torqueor.
Ako reèem: zaboraviæu tužnjavu svoju, ostaviæu gnjev svoj i okrijepiæu se;
28 Verebar omnia opera mea, sciens quod non parceres delinquenti.
Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me neæeš opravdati.
29 Si autem et sic impius sum, quare frustra laboravi?
Biæu kriv; zašto bih se muèio uzalud?
30 Si lotus fuero quasi aquis nivis, et fulserint velut mundissimae manus meae:
Da se izmijem vodom šnježanicom, i da oèistim sapunom ruke svoje,
31 Tamen sordibus intinges me, et abominabuntur me vestimenta mea.
Tada æeš me zamoèiti u jamu da se gade na me moje haljine.
32 Neque enim viro qui similis mei est, respondebo: nec qui mecum in iudicio ex aequo possit audiri.
Jer nije èovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud;
33 Non est qui utrumque valeat arguere, et ponere manum suam in ambobus.
Niti ima meðu nama kmeta da bi stavio ruku svoju meðu nas dvojicu.
34 Auferat a me virgam suam, et pavor eius non me terreat.
Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši;
35 Loquar, et non timebo eum: neque enim possum metuens respondere.
Tada æu govoriti, i neæu ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.
