Job 7

1 Militia est vita hominis super terram: et sicut dies mercenarii, dies eius.

Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?

2 Sicut servus desiderat umbram, et sicut mercenarius praestolatur finem operis sui:

Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,

3 Sic et ego habui menses vacuos, et noctes laboriosas enumeravi mihi.

mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

4 Si dormiero, dicam: Quando consurgam? et rursum expectabo vesperam, et replebor doloribus usque ad tenebras.

Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.

5 Induta est caro mea putredine et sordibus pulveris, cutis mea aruit, et contracta est.

PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.

6 Dies mei velocius transierunt quam a texente tela succiditur, et consumpti sunt absque ulla spe.

Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.

7 Memento quia ventus est vita mea, et non revertetur oculus meus ut videat bona.

Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!

8 Nec aspiciet me visus hominis: oculi tui in me, et non subsistam.

Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.

9 Sicut consumitur nubes, et pertransit: sic qui descenderit ad inferos, non ascendet. (Sheol h7585)

Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. (Sheol h7585)

10 Nec revertetur ultra in domum suam, neque cognoscet eum amplius locus eius.

Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

11 Quapropter et ego non parcam ori meo, loquar in tribulatione spiritus mei: confabulabor cum amaritudine animae meae.

Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.

12 Numquid mare ego sum, aut cetus, quia circumdedisti me carcere?

Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?

13 Si dixero: Consolabitur me lectulus meus, et relevabor loquens mecum in strato meo:

Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',

14 Terrebis me per somnia, et per visiones horrore concuties.

snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.

15 Quam ob rem elegit suspendium anima mea, et mortem ossa mea.

Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.

16 Desperavi, nequaquam ultra iam vivam: parce mihi, nihil enim sunt dies mei.

Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

17 Quid est homo, quia magnificas eum? aut quid apponis erga eum cor tuum?

Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao

18 Visitas eum diluculo, et subito probas illum:

i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

19 Usquequo non parcis mihi, nec dimittis me ut glutiam salivam meam?

Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

20 Peccavi, quid faciam tibi o custos hominum? quare posuisti me contrarium tibi, et factus sum mihimetipsi gravis?

Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?

21 Cur non tollis peccatum meum, et quare non aufers iniquitatem meam? ecce, nunc in pulvere dormiam: et si mane me quaesieris, non subsistam.

Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće.”