Job 27

1 Addidit quoque Iob, assumens parabolam suam, et dixit:

I Jov nastavi besjedu svoju i reèe:

2 Vivit Deus, qui abstulit iudicium meum, et Omnipotens, qui ad amaritudinem adduxit animam meam.

Tako da je živ Bog, koji je odbacio parbu moju, i svemoguæi, koji je ojadio dušu moju,

3 Quia donec superest halitus in me, et spiritus Dei in naribus meis,

Dok je duša moja u meni, i duh Božji u nozdrvama mojim,

4 Non loquentur labia mea iniquitatem, nec lingua mea meditabitur mendacium.

Neæe usne moje govoriti bezakonja, niti æe jezik moj izricati prijevare.

5 Absit a me ut iustos vos esse iudicem: donec deficiam, non recedam ab innocentia mea.

Ne dao Bog da pristanem da imate pravo; dokle dišem, neæu otstupiti od svoje dobrote.

6 Iustificationem meam, quam coepi tenere, non deseram: neque enim reprehendit me cor meum in omni vita mea.

Držaæu se pravde svoje, niti æu je ostaviti; neæe me prekoriti srce moje dokle sam živ.

7 Sit ut impius, inimicus meus: et adversarius meus, quasi iniquus.

Neprijatelj moj biæe kao bezbožnik, i koji ustaje na me, kao bezakonik.

8 Quae est enim spes hypocritae si avare rapiat, et non liberet Deus animam eius?

Jer kako je nadanje licemjeru, kad se lakomi a Bog æe išèupati dušu njegovu?

9 Numquid Deus audiet clamorem eius cum venerit super eum angustia?

Hoæe li Bog uslišiti viku njegovu kad na nj doðe nevolja?

10 Aut poterit in Omnipotente delectari, et invocare Deum omni tempore?

Hoæe li se svemoguæemu radovati? hoæe li prizivati Boga u svako vrijeme?

11 Docebo vos per manum Dei quae Omnipotens habeat, nec abscondam.

Uèim vas ruci Božjoj, i kako je u svemoguæega ne tajim.

12 Ecce, vos omnes nostis, et quid sine causa vana loquimini?

Eto, vi svi vidite, zašto dakle jednako govorite zaludne stvari?

13 Haec est pars hominis impii apud Deum, et hereditas violentorum, quam ob Omnipotente suscipient.

To je dio èovjeku bezbožnom od Boga, i našljedstvo koje primaju nasilnici od svemoguæega.

14 Si multiplicati fuerint filii eius, in gladio erunt, et nepotes eius non saturabuntur pane.

Ako mu se množe sinovi, množe se za maè, i natražje njegovo neæe se nasititi hljeba.

15 Qui reliqui fuerint ex eo, sepelientur in interitu, et viduae illius non plorabunt.

Koji ostanu iza njega, na smrti æe biti pogrebeni, i udovice njihove neæe plakati.

16 Si comportaverit quasi terram argentum, et sicut lutum praeparaverit vestimenta:

Ako nakupi srebra kao praha, i nabavi haljina kao blata,

17 Praeparabit quidem, sed iustus vestietur illis: et argentum innocens dividet.

Što nabavi, obuæi æe pravednik, i srebro æe dijeliti bezazleni.

18 Aedificavit sicut tinea domum suam, et sicut custos fecit umbraculum.

Gradi sebi kuæu kao moljac, i kao kolibu koju naèini èuvar.

19 Dives cum dormierit, nihil secum auferet: aperiet oculos suos, et nihil inveniet.

Bogat æe umrijeti a neæe biti pribran; otvoriæe oèi a nièega neæe biti.

20 Apprehendet eum quasi aqua inopia, nocte opprimet eum tempestas.

Stignuæe ga strahote kao vode; noæu æe ga odnijeti oluja.

21 Tollet eum ventus urens, et auferet, et velut turbo rapiet eum de loco suo.

Uzeæe ga vjetar istoèni, i otiæi æe; vihor æe ga odnijeti s mjesta njegova.

22 Et mittet super eum, et non parcet: de manu eius fugiens fugiet.

To æe Bog pustiti na nj, i neæe ga žaliti; on æe jednako bježati od ruke njegove.

23 Stringet super eum manus suas, et sibilabit super illum, intuens locum eius.

Drugi æe pljeskati rukama za njim, i zviždaæe za njim s mjesta njegova.