Job 10

1 Taedet animam meam vitae meae, dimittam adversum me eloquium meum, loquar in amaritudine animae meae.

Dodijao je duši mojoj život moj; pustiæu od sebe tužnjavu svoju, govoriæu u jadu duše svoje.

2 Dicam Deo: Noli me condemnare: indica mihi cur me ita iudices.

Reæi æu Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom.

3 Numquid bonum tibi videtur, si calumnieris me, et opprimas me opus manuum tuarum, et consilium impiorum adiuves?

Je li ti milo da èiniš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnièki obasjavaš?

4 Numquid oculi carnei tibi sunt: aut sicut videt homo, et tu videbis?

Jesu li u tebe oèi tjelesne? vidiš li kao što vidi èovjek?

5 Numquid sicut dies hominis dies tui, et anni tui sicut humana sunt tempora,

Jesu li dani tvoji kao dani èovjeèji, i godine tvoje kao vijek ljudski,

6 Ut quaeras iniquitatem meam, et peccatum meum scruteris?

Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš?

7 Et scias quia nihil impium fecerim, cum sit nemo qui de manu tua possit eruere.

Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.

8 Manus tuae fecerunt me, et plasmaverunt me totum in circuitu: et sic repente praecipitas me?

Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš.

9 Memento quaeso quod sicut lutum feceris me, et in pulverem reduces me.

Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti.

10 Nonne sicut lac mulsisti me, et sicut caseum me coagulasti?

Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me?

11 Pelle et carnibus vestisti me: ossibus et nervis compegisti me.

Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.

12 Vitam et misericordiam tribuisti mihi, et visitatio tua custodivit spiritum meum.

Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.

13 Licet haec celes in corde tuo, tamen scio quia universorum memineris.

I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe.

14 Si peccavi, et ad horam pepercisti mihi: cur ab iniquitate mea mundum me esse non pateris?

Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.

15 Et si impius fuero, vae mihi est: et si iustus, non levabo caput, saturatus afflictione et miseria.

Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videæi muku svoju.

16 Et propter superbiam quasi leaenam capies me, reversusque mirabiliter me crucias.

I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet èiniš èudesa na meni.

17 Instauras testes tuos contra me, et multiplicas iram tuam adversum me, et poenae militant in me.

Ponavljaš svjedoèanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.

18 Quare de vulva eduxisti me? qui utinam consumptus essem ne oculus me videret.

Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje!

19 Fuissem quasi non essem, de utero translatus ad tumulum.

Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.

20 Numquid non paucitas dierum meorum finietur brevi? dimitte ergo me, ut plangam paululum dolorem meum:

Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim,

21 Antequam vadam et non revertar, ad terram tenebrosam, et opertam mortis caligine:

Prije nego otidem odakle se neæu vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni,

22 Terram miseriae et tenebrarum, ubi umbra mortis, et nullus ordo, sed sempiternus horror inhabitat.

U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.