Genesis 8

1 Recordatus autem Deus Noe, cunctorumque animantium, et omnium iumentorum, quae erant cum eo in arca, adduxit spiritum super terram, et imminutae sunt aquae.

A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovèegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.

2 Et clausi sunt fontes abyssi, et cataractae caeli: et prohibitae sunt pluviae de caelo.

I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

3 Reversaeque sunt aquae de terra euntes et redeuntes: et coeperunt minui post centum quinquaginta dies.

I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;

4 Requievitque arca mense septimo, vigesimo septimo die mensis super montes Armeniae.

Te se ustavi kovèeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.

5 At vero aquae ibant et decrescebant usque ad decimum mensem: decimo enim mense, primo die mensis, apparuerunt cacumina montium.

I voda opadaše sve veæma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.

6 Cumque transissent quadraginta dies, aperiens Noe fenestram arcae, quam fecerat, dimisit corvum:

A poslije èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji bješe naèinio;

7 qui egrediebatur, et non revertebatur, donec siccarentur aquae super terram.

I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.

8 Emisit quoque columbam post eum, ut videret si iam cessassent aquae super faciem terrae.

Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje.

9 Quae cum non invenisset ubi requiesceret pes eius, reversa est ad eum in arcam: aquae enim erant super universam terram: extenditque manum suam, et apprehensam intulit in arcam.

A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg.

10 Expectatis autem ultra septem diebus aliis, rursum dimisit columbam ex arca.

I poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovèega.

11 At illa venit ad eum ad vesperam, portans ramum olivae virentibus foliis in ore suo. intellexit ergo Noe quod cessassent aquae super terram.

I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.

12 Expectavitque nihilominus septem alios dies: et emisit columbam, quae non est reversa ultra ad eum.

Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.

13 Igitur sexcentesimo primo anno, primo mense, prima die mensis imminutae sunt aquae super terram: et aperiens Noe tectum arcae, aspexit, viditque quod exiccata esset superficies terrae.

Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suhu.

14 Mense secundo, septimo et vigesimo die mensis arefacta est terra.

A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.

15 Locutus est autem Deus ad Noe, dicens:

Tada reèe Bog Noju govoreæi:

16 Egredere de arca, tu et uxor tua, filii tui et uxores filiorum tuorum tecum.

Izidi iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;

17 Cuncta animantia, quae sunt apud te, ex omni carne, tam in volatilibus quam in bestiis et universis reptilibus, quae reptant super terram, educ tecum, et ingredimini super terram: crescite et multiplicamini super eam.

Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziðu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.

18 Egressus est ergo Noe, et filii eius: uxor illius, et uxores filiorum eius cum eo.

I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim.

19 Sed et omnia animantia, iumenta, et reptilia quae reptant super terram secundum genus suum, egressa sunt de arca.

Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovèega.

20 Aedificavit autem Noe altare Domino: et tollens de cunctis pecoribus et volucribus mundis, obtulit holocausta super altare.

I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svijeh ptica èistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

21 Odoratusque est Dominus odorem suavitatis, et ait: Nequaquam ultra maledicam terrae propter homines: sensus enim et cogitatio humani cordis in malum prona sunt ab adolescentia sua: non igitur ultra percutiam omnem animam viventem sicut feci.

I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.

22 Cunctis diebus terrae, sementis et messis, frigus et aestus, aestas et hiems, nox et dies non requiescent.

Otsele dokle bude zemlje, neæe nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vruæine, ljeta ni zime, dana ni noæi.

A Dove is Sent Forth from the Ark