Canticum Canticorum 2
1 Ego flos campi, et lilium convallium.
- Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu.
2 Sicut lilium inter spinas, sic amica mea inter filias.
- Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama.
3 Sicut malus inter ligna silvarum, sic dilectus meus inter filios. Sub umbra illius quem desideraveram sedi, et fructus ejus dulcis gutturi meo.
- Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome.
4 Introduxit me in cellam vinariam; ordinavit in me caritatem.
Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi.
5 Fulcite me floribus, stipate me malis, quia amore langueo.
Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi.
6 Læva ejus sub capite meo, et dextera illius amplexabitur me.
Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli.
7 Adjuro vos, filiæ Jerusalem, per capreas cervosque camporum, ne suscitetis, neque evigilare faciatis dilectam, quoadusque ipsa velit.
- Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!
8 Vox dilecti mei; ecce iste venit, saliens in montibus, transiliens colles.
Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
9 Similis est dilectus meus capreæ, hinnuloque cervorum. En ipse stat post parietem nostrum, respiciens per fenestras, prospiciens per cancellos.
Dragi je moj kao srna, on je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
10 En dilectus meus loquitur mihi. Surge, propera, amica mea, columba mea, formosa mea, et veni:
Dragi moj podiže glas i govori mi: “Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
11 jam enim hiems transiit; imber abiit, et recessit.
jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala.
12 Flores apparuerunt in terra nostra; tempus putationis advenit: vox turturis audita est in terra nostra;
Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju.
13 ficus protulit grossos suos; vineæ florentes dederunt odorem suum. Surge, amica mea, speciosa mea, et veni:
Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi.
14 columba mea, in foraminibus petræ, in caverna maceriæ, ostende mihi faciem tuam, sonet vox tua in auribus meis: vox enim tua dulcis, et facies tua decora.
Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.”
15 Capite nobis vulpes parvulas quæ demoliuntur vineas: nam vinea nostra floruit.
Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu.
16 Dilectus meus mihi, et ego illi, qui pascitur inter lilia,
Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima.
17 donec aspiret dies, et inclinentur umbræ. Revertere; similis esto, dilecte mi, capreæ, hinnuloque cervorum super montes Bether.
Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, vrati se, dragi moj: budi lagan kao srna, kao lane na gori Beteru.
