Psalmorum 71

1 Psalmus David, filiorum Jonadab, et priorum captivorum. In te, Domine, speravi; non confundar in æternum.

Tebi si, Jahve, utječem, ne daj da se ikada postidim!

2 In justitia tua libera me, et eripe me: inclina ad me aurem tuam, et salva me.

U pravdi me svojoj spasi i izbavi, prikloni uho k meni i spasi me!

3 Esto mihi in Deum protectorem, et in locum munitum, ut salvum me facias: quoniam firmamentum meum et refugium meum es tu.

Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer ti si stijena i utvrda moja.

4 Deus meus, eripe me de manu peccatoris, et de manu contra legem agentis, et iniqui:

Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora, iz šake silnika i tlačitelja:

5 quoniam tu es patientia mea, Domine; Domine, spes mea a juventute mea.

jer ti si, o Gospode, ufanje moje, Jahve, uzdanje od moje mladosti!

6 In te confirmatus sum ex utero; de ventre matris meæ tu es protector meus; in te cantatio mea semper.

Na te se oslanjam od utrobe; ti si mi zaštitnik od majčina krila: u te se svagda uzdam.

7 Tamquam prodigium factus sum multis; et tu adjutor fortis.

Mnogima postadoh čudo, jer ti si mi bio silna pomoć.

8 Repleatur os meum laude, ut cantem gloriam tuam, tota die magnitudinem tuam.

Usta mi bijahu puna tvoje hvale, slaviše te svaki dan!

9 Ne projicias me in tempore senectutis; cum defecerit virtus mea, ne derelinquas me.

Ne zabaci me u starosti: kad mi malakšu sile, ne zapusti me!

10 Quia dixerunt inimici mei mihi, et qui custodiebant animam meam consilium fecerunt in unum,

Jer govore o meni moji dušmani, i koji me vrebaju složno se svjetuju:

11 dicentes: Deus dereliquit eum: persequimini et comprehendite eum, quia non est qui eripiat.

“Bog ga je napustio; progonite ga i uhvatite jer nema tko da ga spasi!”

12 Deus, ne elongeris a me; Deus meus, in auxilium meum respice.

O Bože, ne stoj daleko od mene, Bože moj, pohitaj mi u pomoć!

13 Confundantur et deficiant detrahentes animæ meæ; operiantur confusione et pudore qui quærunt mala mihi.

Neka se postide i propadnu koji traže moj život; nek' se sramotom i stidom pokriju koji mi žele nesreću!

14 Ego autem semper sperabo, et adjiciam super omnem laudem tuam.

A ja ću se uvijek uzdati, iz dana u dan hvaleć' te sve više.

15 Os meum annuntiabit justitiam tuam, tota die salutare tuum. Quoniam non cognovi litteraturam,

Ustima ću naviještati pravednost tvoju, povazdan pomoć tvoju: jer im ne znam broja.

16 introibo in potentias Domini; Domine, memorabor justitiæ tuæ solius.

Kazivat ću silu Jahvinu, Gospode, slavit ću samo tvoju pravednost.

17 Deus, docuisti me a juventute mea; et usque nunc pronuntiabo mirabilia tua.

Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja.

18 Et usque in senectam et senium, Deus, ne derelinquas me, donec annuntiem brachium tuum generationi omni quæ ventura est, potentiam tuam,

Ni u starosti, kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom i svima budućima silu tvoju,

19 et justitiam tuam, Deus, usque in altissima; quæ fecisti magnalia, Deus: quis similis tibi?

i pravednost tvoju, Bože, koja seže do neba, kojom učini velika djela. Bože, tko je kao ti!

20 Quantas ostendisti mihi tribulationes multas et malas! et conversus vivificasti me, et de abyssis terræ iterum reduxisti me.

Trpljenja mnoga i velika bacio si na me: ali ti ćeš me opet oživiti i opet me podići iz dubine zemlje.

21 Multiplicasti magnificentiam tuam; et conversus consolatus es me.

Povećaj dostojanstvo moje i opet me utješi:

22 Nam et ego confitebor tibi in vasis psalmi veritatem tuam, Deus; psallam tibi in cithara, sanctus Israël.

A ja ću uz harfu slaviti tvoju vjernost, o Bože, svirat ću ti u citaru, Sveče Izraelov!

23 Exsultabunt labia mea cum cantavero tibi; et anima mea quam redemisti.

Moje će usne klicati pjevajuć' tebi i moja duša koju si spasio.

24 Sed et lingua mea tota die meditabitur justitiam tuam, cum confusi et reveriti fuerint qui quærunt mala mihi.

I moj će jezik svagda slaviti pravdu tvoju, jer su postiđeni i posramljeni oni što traže moju nesreću.