Psalmorum 139
1 In finem, psalmus David. Domine, probasti me, et cognovisti me;
Gospode! ti me kušaš i znaš.
2 tu cognovisti sessionem meam et resurrectionem meam.
Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka;
3 Intellexisti cogitationes meas de longe; semitam meam et funiculum meum investigasti:
Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš.
4 et omnes vias meas prævidisti, quia non est sermo in lingua mea.
Još nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaš.
5 Ecce, Domine, tu cognovisti omnia, novissima et antiqua. Tu formasti me, et posuisti super me manum tuam.
Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju.
6 Mirabilis facta est scientia tua ex me; confortata est, et non potero ad eam.
Èudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokuèim.
7 Quo ibo a spiritu tuo? et quo a facie tua fugiam?
Kuda bih otišao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao?
Da izaðem na nebo, ti si ondje. Da siðem u pakao, ondje si. (Sheol h7585)
9 Si sumpsero pennas meas diluculo, et habitavero in extremis maris,
Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora:
10 etenim illuc manus tua deducet me, et tenebit me dextera tua.
I ondje æe me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.
11 Et dixi: Forsitan tenebræ conculcabunt me; et nox illuminatio mea in deliciis meis.
Da reèem: da ako me mrak sakrije; ali je i noæ kao vidjelo oko mene.
12 Quia tenebræ non obscurabuntur a te, et nox sicut dies illuminabitur: sicut tenebræ ejus, ita et lumen ejus.
Ni mrak neæe zamraèiti od tebe, i noæ je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.
13 Quia tu possedisti renes meos; suscepisti me de utero matris meæ.
Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje.
14 Confitebor tibi, quia terribiliter magnificatus es; mirabilia opera tua, et anima mea cognoscit nimis.
Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro.
15 Non est occultatum os meum a te, quod fecisti in occulto; et substantia mea in inferioribus terræ.
Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj.
16 Imperfectum meum viderunt oculi tui, et in libro tuo omnes scribentur. Dies formabuntur, et nemo in eis.
Zametak moj vidješe oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga.
17 Mihi autem nimis honorificati sunt amici tui, Deus; nimis confortatus est principatus eorum.
Kako su mi nedokuèljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj!
18 Dinumerabo eos, et super arenam multiplicabuntur. Exsurrexi, et adhuc sum tecum.
Da ih brojim, više ih je nego pijeska. Kad se probudim, još sam s tobom.
19 Si occideris, Deus, peccatores, viri sanguinum, declinate a me:
Da hoæeš, Bože, ubiti bezbožnika! Krvopije, idite od mene.
20 quia dicitis in cogitatione: Accipient in vanitate civitates tuas.
Oni govore ružno na tebe; uzimaju ime tvoje uzalud neprijatelji tvoji.
21 Nonne qui oderunt te, Domine, oderam, et super inimicos tuos tabescebam?
Zar da ne mrzim na one, koji na te mrze, Gospode, i da se ne gadim na one koji ustaju na tebe?
22 Perfecto odio oderam illos, et inimici facti sunt mihi.
Punom mrzošæu mrzim na njih; neprijatelji su mi.
23 Proba me, Deus, et scito cor meum; interroga me, et cognosce semitas meas.
Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje.
24 Et vide si via iniquitatis in me est, et deduc me in via æterna.
I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vjeèni.
