Psalmorum 104
1 Ipsi David. Benedic, anima mea, Domino: Domine Deus meus, magnificatus es vehementer. Confessionem et decorem induisti,
Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Gospode, Bože moj, velik si veoma, obukao si se u velièanstvo i krasotu.
2 amictus lumine sicut vestimento. Extendens cælum sicut pellem,
Obukao si svjetlost kao haljinu, razapeo nebo kao šator;
3 qui tegis aquis superiora ejus: qui ponis nubem ascensum tuum; qui ambulas super pennas ventorum:
Vodom si pokrio dvorove svoje, oblake naèinio si da su ti kola, ideš na krilima vjetrnijem.
4 qui facis angelos tuos spiritus, et ministros tuos ignem urentem.
Èiniš vjetrove da su ti anðeli, plamen ognjeni da su ti sluge.
5 Qui fundasti terram super stabilitatem suam: non inclinabitur in sæculum sæculi.
Utvrdio si zemlju na temeljima njezinim, da se ne pomjesti va vijek vijeka.
6 Abyssus sicut vestimentum amictus ejus; super montes stabunt aquæ.
Bezdanom kao haljinom odjenuo si je; na gorama stoje vode.
7 Ab increpatione tua fugient; a voce tonitrui tui formidabunt.
Od prijetnje tvoje bježe, od gromovnoga glasa tvojega teku.
8 Ascendunt montes, et descendunt campi, in locum quem fundasti eis.
Izlaze na gore i slaze u doline, na mjesto koje si im utvrdio.
9 Terminum posuisti quem non transgredientur, neque convertentur operire terram.
Postavio si meðu, preko koje ne prelaze, i ne vraæaju se da pokriju zemlju.
10 Qui emittis fontes in convallibus; inter medium montium pertransibunt aquæ.
Izveo si izvore po dolinama, izmeðu gora teku vode.
11 Potabunt omnes bestiæ agri; expectabunt onagri in siti sua.
Napajaju sve zvijeri poljske; divlji magarci gase žeðu svoju.
12 Super ea volucres cæli habitabunt; de medio petrarum dabunt voces.
Na njima ptice nebeske žive; kroz grane razliježe se glas njihov.
13 Rigans montes de superioribus suis; de fructu operum tuorum satiabitur terra:
Napajaš gore s visina svojih, plodima djela tvojih siti se zemlja.
14 producens fœnum jumentis, et herbam servituti hominum, ut educas panem de terra,
Daješ te raste trava stoci, i zelen na korist èovjeku, da bi izvodio hljeb iz zemlje.
15 et vinum lætificet cor hominis: ut exhilaret faciem in oleo, et panis cor hominis confirmet.
I vino veseli srce èovjeku, i lice se svijetli od ulja, i hljeb srce èovjeku krijepi.
16 Saturabuntur ligna campi, et cedri Libani quas plantavit:
Site se drveta Božija, kedri Livanski, koje si posadio.
17 illic passeres nidificabunt: herodii domus dux est eorum.
Na njima ptice viju gnijezda; stanak je rodin na jelama.
18 Montes excelsi cervis; petra refugium herinaciis.
Gore visoke divokozama, kamen je utoèište zeèevima.
19 Fecit lunam in tempora; sol cognovit occasum suum.
Stvorio si mjesec da pokazuje vremena, sunce poznaje zapad svoj.
20 Posuisti tenebras, et facta est nox; in ipsa pertransibunt omnes bestiæ silvæ:
Stereš tamu, i biva noæ, po kojoj izlazi sve zvijerje šumsko;
21 catuli leonum rugientes ut rapiant, et quærant a Deo escam sibi.
Lavovi rièu za plijenom, i traže od Boga hrane sebi.
22 Ortus est sol, et congregati sunt, et in cubilibus suis collocabuntur.
Sunce grane, i oni se sakrivaju i liježu u lože svoje.
23 Exibit homo ad opus suum, et ad operationem suam usque ad vesperum.
Izlazi èovjek na posao svoj, i na rad svoj do veèera.
24 Quam magnificata sunt opera tua, Domine! omnia in sapientia fecisti; impleta est terra possessione tua.
Kako je mnogo djela tvojih, Gospode! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.
25 Hoc mare magnum et spatiosum manibus; illic reptilia quorum non est numerus: animalia pusilla cum magnis.
Gle, more veliko i široko, tu gmižu bez broja, životinja mala i velika;
26 Illic naves pertransibunt; draco iste quem formasti ad illudendum ei.
Tu laðe plove, krokodil, kojega si stvorio da se igra po njemu.
27 Omnia a te expectant ut des illis escam in tempore.
Sve tebe èeka, da im daješ piæu na vrijeme.
28 Dante te illis, colligent; aperiente te manum tuam, omnia implebuntur bonitate.
Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra.
29 Avertente autem te faciem, turbabuntur; auferes spiritum eorum, et deficient, et in pulverem suum revertentur.
Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraæaju se.
30 Emittes spiritum tuum, et creabuntur, et renovabis faciem terræ.
Pošlješ duh svoj, postaju, i ponavljaš lice zemlji.
31 Sit gloria Domini in sæculum; lætabitur Dominus in operibus suis.
Slava Gospodu uvijek; nek se veseli Gospod za djela svoja!
32 Qui respicit terram, et facit eam tremere; qui tangit montes, et fumigant.
On pogleda na zemlju, i ona se trese; dotakne se gora, i dime se.
33 Cantabo Domino in vita mea; psallam Deo meo quamdiu sum.
Pjevaæu Gospodu za života svojega; hvaliæu Boga svojega dok sam god.
34 Jucundum sit ei eloquium meum; ego vero delectabor in Domino.
Neka mu bude mila besjeda moja! veseliæu se o Gospodu.
35 Deficiant peccatores a terra, et iniqui, ita ut non sint. Benedic, anima mea, Domino.
Neka nestane grješnika sa zemlje, i bezbožnika neka ne bude više! Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Aliluja!
