Job 9
1 Et respondens Job, ait:
Job progovori i reče:
2 Vere scio quod ita sit, et quod non justificetur homo compositus Deo.
“Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
3 Si voluerit contendere cum eo, non poterit ei respondere unum pro mille.
Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
4 Sapiens corde est, et fortis robore: quis restitit ei, et pacem habuit?
Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
5 Qui transtulit montes, et nescierunt hi quos subvertit in furore suo.
On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
6 Qui commovet terram de loco suo, et columnæ ejus concutiuntur.
Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
7 Qui præcipit soli, et non oritur, et stellas claudit quasi sub signaculo.
Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
8 Qui extendit cælos solus, et graditur super fluctus maris.
Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
9 Qui facit Arcturum et Oriona, et Hyadas et interiora austri.
Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
10 Qui facit magna, et incomprehensibilia, et mirabilia, quorum non est numerus.
Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
11 Si venerit ad me, non videbo eum; si abierit, non intelligam.
Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
12 Si repente interroget, quis respondebit ei? vel quis dicere potest: Cur ita facis?
Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
13 Deus, cujus iræ nemo resistere potest, et sub quo curvantur qui portant orbem.
Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
14 Quantus ergo sum ego, ut respondeam ei, et loquar verbis meis cum eo?
Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
15 qui etiam si habuero quippiam justum, non respondebo: sed meum judicem deprecabor.
I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
16 Et cum invocantem exaudierit me, non credo quod audierit vocem meam.
A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
17 In turbine enim conteret me, et multiplicabit vulnera mea, etiam sine causa.
Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
18 Non concedit requiescere spiritum meum, et implet me amaritudinibus.
Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
19 Si fortitudo quæritur, robustissimus est; si æquitas judicii, nemo audet pro me testimonium dicere.
Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
20 Si justificare me voluero, os meum condemnabit me; si innocentem ostendero, pravum me comprobabit.
Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
21 Etiam si simplex fuero, hoc ipsum ignorabit anima mea, et tædebit me vitæ meæ.
A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
22 Unum est quod locutus sum: et innocentem et impium ipse consumit.
Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
23 Si flagellat, occidat semel, et non de pœnis innocentum rideat.
I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
24 Terra data est in manus impii; vultum judicum ejus operit. Quod si non ille est, quis ergo est?
U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
25 Dies mei velociores fuerunt cursore; fugerunt, et non viderunt bonum.
Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
26 Pertransierunt quasi naves poma portantes; sicut aquila volans ad escam.
K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
27 Cum dixero: Nequaquam ita loquar: commuto faciem meam, et dolore torqueor.
Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
28 Verebar omnia opera mea, sciens quod non parceres delinquenti.
od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
29 Si autem et sic impius sum, quare frustra laboravi?
Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
30 Si lotus fuero quasi aquis nivis, et fulserint velut mundissimæ manus meæ,
Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
31 tamen sordibus intinges me, et abominabuntur me vestimenta mea.
u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
32 Neque enim viro qui similis mei est, respondebo; nec qui mecum in judicio ex æquo possit audiri.
Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
33 Non est qui utrumque valeat arguere, et ponere manum suam in ambobus.
Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
34 Auferat a me virgam suam, et pavor ejus non me terreat.
da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
35 Loquar, et non timebo eum; neque enim possum metuens respondere.
Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
