Job 6
1 Respondens autem Job, dixit:
A Job progovori i reče:
2 Utinam appenderentur peccata mea quibus iram merui, et calamitas quam patior, in statera!
“O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju!
3 Quasi arena maris hæc gravior appareret; unde et verba mea dolore sunt plena:
Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.
4 quia sagittæ Domini in me sunt, quarum indignatio ebibit spiritum meum; et terrores Domini militant contra me.
Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.
5 Numquid rugiet onager cum habuerit herbam? aut mugiet bos cum ante præsepe plenum steterit?
TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala?
6 aut poterit comedi insulsum, quod non est sale conditum? aut potest aliquis gustare quod gustatum affert mortem?
Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?
7 Quæ prius nolebat tangere anima mea, nunc, præ angustia, cibi mei sunt.
Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.
8 Quis det ut veniat petitio mea, et quod expecto tribuat mihi Deus?
O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam!
9 et qui cœpit, ipse me conterat; solvat manum suam, et succidat me?
O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!
10 Et hæc mihi sit consolatio, ut affligens me dolore, non parcat, nec contradicam sermonibus Sancti.
Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.
11 Quæ est enim fortitudo mea, ut sustineam? aut quis finis meus, ut patienter agam?
Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim?
12 Nec fortitudo lapidum fortitudo mea, nec caro mea ænea est.
Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno?
13 Ecce non est auxilium mihi in me, et necessarii quoque mei recesserunt a me.
Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?
14 Qui tollit ab amico suo misericordiam, timorem Domini derelinquit.
Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.
15 Fratres mei præterierunt me, sicut torrens qui raptim transit in convallibus.
Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito.
16 Qui timent pruinam, irruet super eos nix.
Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao;
17 Tempore quo fuerint dissipati, peribunt; et ut incaluerit, solventur de loco suo.
al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita.
18 Involutæ sunt semitæ gressuum eorum; ambulabunt in vacuum, et peribunt.
Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.
19 Considerate semitas Thema, itinera Saba, et expectate paulisper.
Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima.
20 Confusi sunt, quia speravi: venerunt quoque usque ad me, et pudore cooperti sunt.
A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili.
21 Nunc venistis; et modo videntes plagam meam, timetis.
U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste.
22 Numquid dixi: Afferte mihi, et de substantia vestra donate mihi?
Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga;
23 vel: Liberate me de manu hostis, et de manu robustorum eruite me?
iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?'
24 Docete me, et ego tacebo: et si quid forte ignoravi, instruite me.
Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni.
25 Quare detraxistis sermonibus veritatis, cum e vobis nullus sit qui possit arguere me?
O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori?
26 Ad increpandum tantum eloquia concinnatis, et in ventum verba profertis.
Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!
27 Super pupillum irruitis, et subvertere nitimini amicum vestrum.
Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim?
28 Verumtamen quod cœpistis explete: præbete aurem, et videte an mentiar.
U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice.
29 Respondete, obsecro, absque contentione; et loquentes id quod justum est, judicate.
Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam!
30 Et non invenietis in lingua mea iniquitatem, nec in faucibus meis stultitia personabit.
Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?
