Job 4
1 Respondens autem Eliphaz Themanites, dixit:
Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:
2 Si cœperimus loqui tibi, forsitan moleste accipies; sed conceptum sermonem tenere quis poterit?
Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?
3 Ecce docuisti multos, et manus lassas roborasti;
Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;
4 vacillantes confirmaverunt sermones tui, et genua trementia confortasti.
Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.
5 Nunc autem venit super te plaga, et defecisti; tetigit te, et conturbatus es.
A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.
6 Ubi est timor tuus, fortitudo tua, patientia tua, et perfectio viarum tuarum?
Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?
7 Recordare, obsecro te, quis umquam innocens periit? aut quando recti deleti sunt?
Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?
8 Quin potius vidi eos qui operantur iniquitatem, et seminant dolores, et metunt eos,
Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.
9 flante Deo perisse, et spiritu iræ ejus esse consumptos.
Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.
10 Rugitus leonis, et vox leænæ, et dentes catulorum leonum contriti sunt.
Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.
11 Tigris periit, eo quod non haberet prædam, et catuli leonis dissipati sunt.
Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.
12 Porro ad me dictum est verbum absconditum, et quasi furtive suscepit auris mea venas susurri ejus.
Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.
13 In horrore visionis nocturnæ, quando solet sopor occupare homines,
U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,
14 pavor tenuit me, et tremor, et omnia ossa mea perterrita sunt;
Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,
15 et cum spiritus, me præsente, transiret, inhorruerunt pili carnis meæ.
I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.
16 Stetit quidam, cujus non agnoscebam vultum, imago coram oculis meis, et vocem quasi auræ lenis audivi.
Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:
17 Numquid homo, Dei comparatione, justificabitur? aut factore suo purior erit vir?
Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?
18 Ecce qui serviunt ei, non sunt stabiles, et in angelis suis reperit pravitatem;
Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;
19 quanto magis hi qui habitant domos luteas, qui terrenum habent fundamentum, consumentur velut a tinea?
Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.
20 De mane usque ad vesperam succidentur; et quia nullus intelligit, in æternum peribunt.
Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.
21 Qui autem reliqui fuerint, auferentur ex eis; morientur, et non in sapientia.
Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.
