Job 30

1 Nunc autem derident me juniores tempore, quorum non dignabar patres ponere cum canibus gregis mei:

“A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

2 quorum virtus manuum mihi erat pro nihilo, et vita ipsa putabantur indigni:

Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

3 egestate et fame steriles, qui rodebant in solitudine, squallentes calamitate et miseria.

Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

4 Et mandebant herbas, et arborum cortices, et radix juniperorum erat cibus eorum:

Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

5 qui de convallibus ista rapientes, cum singula reperissent, ad ea cum clamore currebant.

Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.

6 In desertis habitabant torrentium, et in cavernis terræ, vel super glaream:

Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

7 qui inter hujuscemodi lætabantur, et esse sub sentibus delicias computabant:

Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

8 filii stultorum et ignobilium, et in terra penitus non parentes.

Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

9 Nunc in eorum canticum versus sum, et factus sum eis in proverbium.

Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

10 Abominantur me, et longe fugiunt a me, et faciem meam conspuere non verentur.

Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.

11 Pharetram enim suam aperuit, et afflixit me, et frenum posuit in os meum.

I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

12 Ad dexteram orientis calamitates meæ illico surrexerunt: pedes meos subverterunt, et oppresserunt quasi fluctibus semitis suis.

S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

13 Dissipaverunt itinera mea; insidiati sunt mihi, et prævaluerunt: et non fuit qui ferret auxilium.

Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

14 Quasi rupto muro, et aperta janua, irruerunt super me, et ad meas miserias devoluti sunt.

prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

15 Redactus sum in nihilum: abstulisti quasi ventus desiderium meum, et velut nubes pertransiit salus mea.

Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

16 Nunc autem in memetipso marcescit anima mea, et possident me dies afflictionis.

Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

17 Nocte os meum perforatur doloribus, et qui me comedunt, non dormiunt.

Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

18 In multitudine eorum consumitur vestimentum meum, et quasi capitio tunicæ succinxerunt me.

Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.

19 Comparatus sum luto, et assimilatus sum favillæ et cineri.

U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

20 Clamo ad te, et non exaudis me: sto, et non respicis me.

K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

21 Mutatus es mihi in crudelem, et in duritia manus tuæ adversaris mihi.

Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

22 Elevasti me, et quasi super ventum ponens; elisisti me valide.

U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

23 Scio quia morti trades me, ubi constituta est domus omni viventi.

Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

24 Verumtamen non ad consumptionem eorum emittis manum tuam: et si corruerint, ipse salvabis.

Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

25 Flebam quondam super eo qui afflictus erat, et compatiebatur anima mea pauperi.

Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

26 Expectabam bona, et venerunt mihi mala: præstolabar lucem, et eruperunt tenebræ.

Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

27 Interiora mea efferbuerunt absque ulla requie: prævenerunt me dies afflictionis.

Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

28 Mœrens incedebam sine furore; consurgens, in turba clamabam.

Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.

29 Frater fui draconum, et socius struthionum.

Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

30 Cutis mea denigrata est super me, et ossa mea aruerunt præ caumate.

Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

31 Versa est in luctum cithara mea, et organum meum in vocem flentium.

Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.