Psalmorum 137

1 Psalmus David, Hieremiæ. Super flumina Babylonis, illic sedimus et flevimus: cum recordaremur Sion:

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 In salicibus in medio eius, suspendimus organa nostra.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 Quia illic interrogaverunt nos, qui captivos duxerunt nos, verba cantionum: Et qui abduxerunt nos: Hymnum cantate nobis de canticis Sion.

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 Quomodo cantabimus canticum Domini in terra aliena?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 Si oblitus fuero tui Ierusalem, oblivioni detur dextera mea.

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 Adhæreat lingua mea faucibus meis, si non meminero tui: Si non proposuero Ierusalem, in principio lætitiæ meæ.

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Memor esto Domine filiorum Edom, in die Ierusalem: Qui dicunt: Exinanite, exinanite usque ad fundamentum in ea.

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 Filia Babylonis misera: beatus, qui retribuet tibi retributionem tuam, quam retribuisti nobis.

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 Beatus, qui tenebit, et allidet parvulos tuos ad petram.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!