Job 10

1 Tædet animam meam vitæ meæ, dimittam adversum me eloquium meum, loquar in amaritudine animæ meæ.

Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

2 Dicam Deo: Noli me condemnare: indica mihi cur me ita iudices.

Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

3 Numquid bonum tibi videtur, si calumnieris me, et opprimas me opus manuum tuarum, et consilium impiorum adiuves?

TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

4 Numquid oculi carnei tibi sunt: aut sicut videt homo, et tu videbis?

Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

5 Numquid sicut dies hominis dies tui, et anni tui sicut humana sunt tempora,

Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

6 Ut quæras iniquitatem meam, et peccatum meum scruteris?

Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

7 Et scias quia nihil impium fecerim, cum sit nemo qui de manu tua possit eruere.

kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

8 Manus tuæ fecerunt me, et plasmaverunt me totum in circuitu: et sic repente præcipitas me?

Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

9 Memento quæso quod sicut lutum feceris me, et in pulverem reduces me.

Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

10 Nonne sicut lac mulsisti me, et sicut caseum me coagulasti?

Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

11 Pelle et carnibus vestisti me: ossibus et nervis compegisti me.

Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

12 Vitam et misericordiam tribuisti mihi, et visitatio tua custodivit spiritum meum.

S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

13 Licet hæc celes in corde tuo, tamen scio quia universorum memineris.

Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

14 Si peccavi, et ad horam pepercisti mihi: cur ab iniquitate mea mundum me esse non pateris?

da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

15 Et si impius fuero, væ mihi est: et si iustus, non levabo caput, saturatus afflictione et miseria.

Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

16 Et propter superbiam quasi leænam capies me, reversusque mirabiliter me crucias.

Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

17 Instauras testes tuos contra me, et multiplicas iram tuam adversum me, et pœnæ militant in me.

optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

18 Quare de vulva eduxisti me? qui utinam consumptus essem ne oculus me videret.

Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

19 Fuissem quasi non essem, de utero translatus ad tumulum.

bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

20 Numquid non paucitas dierum meorum finietur brevi? dimitte ergo me, ut plangam paululum dolorem meum:

Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

21 Antequam vadam et non revertar, ad terram tenebrosam, et opertam mortis caligine:

prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

22 Terram miseriæ et tenebrarum, ubi umbra mortis, et nullus ordo, sed sempiternus horror inhabitat.

u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”