Psalmorum 147
1 Alleluia. Laudate Dominum quoniam bonus est psalmus: Deo nostro sit iucunda, decoraque laudatio.
Hvalite Gospoda, jer je slatko pjevati Boga našega, jer blagome prilikuje hvala.
2 Ædificans Ierusalem Dominus: dispersiones Israelis congregabit.
Gospod zida Jerusalim, sabira rasijane sinove Izrailjeve;
3 Qui sanat contritos corde: et alligat contritiones eorum.
Iscjeljuje one koji su skrušena srca, i lijeèi tuge njihove;
4 Qui numerat multitudinem stellarum: et omnibus eis nomina vocat.
Izbraja mnoštvo zvijezda, i sve ih zove imenom.
5 Magnus Dominus noster, et magna virtus eius: et sapientiæ eius non est numerus.
Velik je Gospod naš i velika je krjepost njegova, i razumu njegovu nema mjere.
6 Suscipiens mansuetos Dominus: humilians autem peccatores usque ad terram.
Prihvata smjerne Gospod, a bezbožne ponižava do zemlje.
7 Præcinite Domino in confessione: psallite Deo nostro in cithara.
Redom pjevajte Gospodu hvalu, udarajte Bogu našemu u gusle.
8 Qui operit cælum nubibus: et parat terræ pluviam. Qui producit in montibus fœnum: et herbam servituti hominum.
On zastire nebo oblacima, sprema zemlji dažd, èini te raste na gorama trava;
9 Qui dat iumentis escam ipsorum: et pullis corvorum invocantibus eum.
Daje stoci piæu njezinu, i vraniæima, koji vièu k njemu.
10 Non in fortitudine equi voluntatem habebit: nec in tibiis viri beneplacitum erit ei.
Ne mari za silu konjsku, niti su mu mili kraci èovjeèiji.
11 Beneplacitum est Domino super timentes eum: et in eis, qui sperant super misericordia eius.
Mili su Gospodu oni koji ga se boje, koji se uzdaju u milost njegovu.
12 Alleluia. Lauda Ierusalem Dominum: lauda Deum tuum Sion.
Slavi, Jerusalime, Gospoda; hvali Boga svojega, Sione!
13 Quoniam confortavit seras portarum tuarum: benedixit filiis tuis in te.
Jer on utvrðuje prijevornice vrata tvojih, blagosilja sinove tvoje u tebi.
14 Qui posuit fines tuos pacem: et adipe frumenti satiat te.
Ograðuje meðe tvoje mirom, nasiæava te jedre pšenice.
15 Qui emittit eloquium suum terræ: velociter currit sermo eius.
Šalje govor svoj na zemlju, brzo teèe rijeè njegova.
16 Qui dat nivem sicut lanam: nebulam sicut cinerem spargit.
Daje snijeg kao vunu, sipa inje kao pepeo.
17 Mittit crystallum suum sicut buccellas: ante faciem frigoris eius quis sustinebit?
Baca grad svoj kao zalogaje, pred mrazom njegovijem ko æe ostati?
18 Emittet verbum suum, et liquefaciet ea: flabit Spiritus eius, et fluent aquæ.
Pošlje rijeè svoju, i sve se raskravi; dune duhom svojim, i poteku vode.
19 Qui annunciat verbum suum Iacob: iustitias, et iudicia sua Israel.
On je javio rijeè svoju Jakovu, naredbe i sudove svoje Izrailju.
20 Non fecit taliter omni nationi: et iudicia sua non manifestavit eis. Alleluia.
Ovo nije uèinio nijednome drugom narodu, i sudova njegovijeh oni ne znaju. Aliluja!
