Psalmorum 139
1 In finem, Psalmus David. Domine probasti me, et cognovisti me:
Gospode! ti me kušaš i znaš.
2 tu cognovisti sessionem meam, et resurrectionem meam.
Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka;
3 Intellexisti cogitationes meas de longe: semitam meam, et funiculum meum investigasti.
Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš.
4 Et omnes vias meas prævidisti: quia non est sermo in lingua mea.
Još nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaš.
5 Ecce Domine tu cognovisti omnia novissima, et antiqua: tu formasti me, et posuisti super me manum tuam.
Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju.
6 Mirabilis facta est scientia tua ex me: confortata est, et non potero ad eam.
Èudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokuèim.
7 Quo ibo a Spiritu tuo? et quo a facie tua fugiam?
Kuda bih otišao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao?
Da izaðem na nebo, ti si ondje. Da siðem u pakao, ondje si. (Sheol h7585)
9 Si sumpsero pennas meas diluculo, et habitavero in extremis maris:
Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora:
10 Etenim illuc manus tua deducet me: et tenebit me dextera tua.
I ondje æe me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.
11 Et dixi: Forsitan tenebræ conculcabunt me: et nox illuminatio mea in deliciis meis.
Da reèem: da ako me mrak sakrije; ali je i noæ kao vidjelo oko mene.
12 Quia tenebræ non obscurabuntur a te, et nox sicut dies illuminabitur: sicut tenebræ eius, ita et lumen eius.
Ni mrak neæe zamraèiti od tebe, i noæ je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.
13 Quia tu possedisti renes meos: suscepisti me de utero matris meæ.
Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje.
14 Confitebor tibi quia terribiliter magnificatus es: mirabilia opera tua, et anima mea cognoscit nimis.
Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro.
15 Non est occultatum os meum a te, quod fecisti in occulto: et substantia mea in inferioribus terræ.
Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj.
16 Imperfectum meum viderunt oculi tui, et in libro tuo omnes scribentur: dies formabuntur, et nemo in eis.
Zametak moj vidješe oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga.
17 Mihi autem nimis honorificati sunt amici tui, Deus: nimis confortatus est principatus eorum.
Kako su mi nedokuèljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj!
18 Dinumerabo eos, et super arenam multiplicabuntur: exurrexi, et adhuc sum tecum.
Da ih brojim, više ih je nego pijeska. Kad se probudim, još sam s tobom.
19 Si occideris Deus peccatores: viri sanguinum declinate a me:
Da hoæeš, Bože, ubiti bezbožnika! Krvopije, idite od mene.
20 Quia dicitis in cogitatione: accipient in vanitate civitates tuas.
Oni govore ružno na tebe; uzimaju ime tvoje uzalud neprijatelji tvoji.
21 Nonne qui oderunt te Domine, oderam: et super inimicos tuos tabescebam?
Zar da ne mrzim na one, koji na te mrze, Gospode, i da se ne gadim na one koji ustaju na tebe?
22 Perfecto odio oderam illos: et inimici facti sunt mihi.
Punom mrzošæu mrzim na njih; neprijatelji su mi.
23 Proba me Deus, et scito cor meum: interroga me, et cognosce semitas meas.
Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje.
24 Et vide, si via iniquitatis in me est: et deduc me in via æterna.
I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vjeèni.
