Proverbiorum 25
1 Hæ quoque parabolæ Salomonis, quas transtulerunt viri Ezechiæ regis Iuda.
I ovo su prièe Solomunove koje sabraše ljudi Jezekije cara Judina.
2 Gloria Dei est celare verbum, et gloria regum investigare sermonem.
Slava je Božija skrivati stvar, a slava je carska istraživati stvar.
3 Cælum sursum, et terra deorsum, et cor regum inscrutabile.
Visina nebu i dubina zemlji i srce carevima ne može se dosegnuti.
4 Aufer rubiginem de argento, et egredietur vas purissimum:
Uzmi od srebra trosku, i izaæi æe livcu zaklad.
5 Aufer impietatem de vultu regis, et firmabitur iustitia thronus eius.
Uzmi bezbožnika ispred cara, i utvrdiæe se pravdom prijesto njegov.
6 Ne gloriosus appareas coram rege, et in loco magnorum ne steteris.
Ne velièaj se pred carem i ne staj na mjesto gdje stoje vlastelji.
7 Melius est enim ut dicatur tibi: Ascende huc; quam ut humilieris coram principe.
Jer je bolje da ti se kaže: hodi gore, nego da te ponize pred knezom da vidiš svojim oèima.
8 Quæ viderunt oculi tui, ne proferas in iurgio cito: ne postea emendare non possis, cum dehonestaveris amicum tuum.
Ne idi odmah da se preš, gledaj šta bi èinio napošljetku ako bi te osramotio bližnji tvoj.
9 Causam tuam tracta cum amico tuo, et secretum extraneo ne reveles:
Raspravi stvar svoju s bližnjim svojim, ali tuðe tajne ne otkrivaj,
10 ne forte insultet tibi cum audierit, et exprobrare non cesset. Gratia et amicitia liberant: quas tibi serva, ne exprobrabilis fias.
Da te ne bi psovao ko èuje, i sramota tvoja da ne bi ostala na tebi.
11 Mala aurea in lectis argenteis, qui loquitur verbum in tempore suo.
Zlatne jabuke u srebrnijem sudima jesu zgodne rijeèi.
12 Inauris aurea, et margaritum fulgens, qui arguit sapientem, et aurem obedientem.
Zlatna je grivna i nakit od najboljega zlata mudri karaè onome koji sluša.
13 Sicut frigus nivis in die messis, ita legatus fidelis ei, qui misit eum, animam ipsius requiescere facit.
Vjeran je poslanik kao studen šnježna o žetvi onima koji ga pošlju, i rashlaðuje dušu svojim gospodarima.
14 Nubes, et ventus, et pluviæ non sequentes, vir gloriosus, et promissa non complens.
Ko se hvali darom lažnijem, on je kao oblaci i vjetar bez dažda.
15 Patientia lenietur princeps, et lingua mollis confringet duritiam.
Strpljenjem se ublažava knez, i mek jezik lomi kosti.
16 Mel invenisti, comede quod sufficit tibi, ne forte satiatus evomas illud.
Kad naðeš med, jedi koliko ti je dosta, da ne bi najedavši ga se izbljuvao ga.
17 Subtrahe pedem tuum de domo proximi tui, nequando satiatus oderit te.
Rijetko neka ti noga stupa u kuæu bližnjega tvojega, da ne bi nasitivši se tebe omrzao na te.
18 Iaculum, et gladius, et sagitta acuta, homo qui loquitur contra proximum suum falsum testimonium.
Ko god govori lažno svjedoèanstvo na bližnjega svojega, on je kao malj i maè i oštra strijela.
19 Dens putridus, et pes lassus, qui sperat super infideli in die angustiæ,
Uzdanje je u nevjernika u nevolji zub slomljen i noga uganuta.
20 et amittit pallium in die frigoris. Acetum in nitro, qui cantat carmina cordi pessimo. Sicut tinea vestimento, et vermis ligno: ita tristitia viri nocet cordi.
Ko pjeva pjesme žalosnom srcu, on je kao onaj koji svlaèi haljinu na zimi, i kao ocat na salitru.
21 Si esurierit inimicus tuus, ciba illum: si sitierit, da ei aquam bibere:
Ako je gladan nenavidnik tvoj, nahrani ga hljeba, i ako je žedan, napoj ga vode.
22 prunas enim congregabis super caput eius, et Dominus reddet tibi.
Jer æeš živo ugljevlje zgrnuti na glavu njegovu, i Gospod æe ti platiti.
23 Ventus aquilo dissipat pluvias, et facies tristis linguam detrahentem.
Sjeverni vjetar nosi dažd, a potajni jezik lice srdito.
24 Melius est sedere in angulo domatis, quam cum muliere litigiosa, et in domo communi.
Bolje je sjedjeti u uglu od krova nego sa ženom svadljivom u kuæi zajednièkoj.
25 Aqua frigida animæ sitienti, et nuncius bonus de terra longinqua.
Dobar je glas iz daljne zemlje kao studena voda žednoj duši.
26 Fons turbatus pede, et vena corrupta, iustus cadens coram impio.
Pravednik koji pada pred bezbožnikom jest kao izvor nogama zamuæen i kao studenac pokvaren.
27 Sicut qui mel multum comedit, non est ei bonum: sic qui scrutator est maiestatis, opprimetur a gloria.
Jesti mnogo meda nije dobro, i istraživati slavu nije slavno.
28 Sicut urbs patens et absque murorum ambitu, ita vir, qui non potest in loquendo cohibere spiritum suum.
Ko nema vlasti nad duhom svojim, on je grad razvaljen bez zidova.
